Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

doktor Lović i dvije kune



VOZAČ CRNE MUNJE


Doktor Lović je parkirao BMW na najnižem katu trgovačkog centra na dalekoj periferiji malo prije ponoći. Zadovoljno je zatvorio za sobom vrata Crne munje, kako je iz milja nazvao najskuplji i najprestižniji model s ugrađenim vanserijskim izmjenama na individualni zahtjev koji je tek prije četiri dana stigao iz tvornice. Novo Versacevo odijelo stajalo mu je kao saliveno. No dok je izvlačio dlan iz džepa u koji je pohranio ključ vozila nešto je ispalo i zvocnulo na pod. Stigao je spustiti pogled i spaziti nešto malo, srebrno, okruglo i plosnato što je odskočilo od tla, a onda se zakotrljalo.

Prepoznao je da je to novčić od dvije kune i munjevito se sagnuo da ga dohvati prije nego se otkotrlja pod susjedni parkirani automobil, ali se u pol pokreta zaustavio. Njemu zaista nije potrebno saginjati se radi dvije kune niti će mu to ikada više u životu zatrebati! To ga saznanje ispuni dodatnim zadovoljstvom.

Četiri sata kasnije njegov je auto bio jedini na cijelom katu. Doktor Lović mu je prilazio prepune glave raznoraznih kombinacija. Bio je zadovoljan da u kockarnici nije izgubio mnogo više od pet tisuća maraka, koliko se zarekao da će biti maksimum koji će riskirati. Razmišljao je o pojedinim momentima u kojima je mogao igrati drugačije i kalkulirao što bi mu u narednim sličnim situacijama bilo probitačnije. Ne obazirući se na iscrtana parkirna mjesta i smjernice obaveznog smjera odvezao se slalom krivuljom između stupova do automata za naplatu parkiranja. Izišao je i gurnuo parking-karticu u prorez automata. Na ekraniću se ispisalo: NAPLATA 32 KN.

Posegnuo je za novčanikom, izvadio ga i povirio u njega. Iz debelog snopa dolara, maraka i lira iščeprkao je novčanicu od dvadeset kuna i ubacio je u automat. Ponašao je još jednu od deset i ubacio i nju. Na ekraniću se ispisalo: NADOPLATA 2 KN.

Zavukao je ruku u džep na hlačama, a onda u džep sakoa, ali još dok je to radio prisjetio se kako je sav sitniš istresao kao tringeld na tacnu konobarice koja mu je donijela posljednju čašu pića. Za svaki slučaj je pretražio sve ostale džepove, ali bez uspjeha.

Ponovo je rastvorio novčanik i počeo listati novčanice. Dolari, marke, lire, franci… I nekoliko novčanica od tisuću, pet stotina i dvije stotine kuna. Beskorisno. Pored proreza za uguravanje novčanica jasno su bile istaknute smanjene slike papirnatih deset, dvadeset, pedeset i sto kuna. Automat nije prihvatao veće.

Vratio se u Crnu munju, sjeo za volan i počeo pregledavati sve moguće pretince. Ispred suvozača, na vratima, između sjedala… Provjerio je rub između sjedišta i naslona prednjih stolica. Izišao je i unišao na stražnja vrata, te provjerio sve ondje. Saginjao se da vidi da li je neki novčić ispao ispod sjedišta, podizao podne pokrivače… Uzalud.

Pješice se vratio do mjesta gdje je bio parkiran njegov automobil prije nego ga je pomaknuo, ali nije mogao sa sigurnošću odrediti koje je to mjesto. Za red je bio siguran, ali da li je bio mjesto lijevo od onoga do kojeg je došao ili dva mjesta desno? Za svaki slučaj je pažljivo prešao desetak susjednih parkirnih mjesta pažljivo buljeći u tlo, ali ništa nije našao. Onda mu se javila sumnja da je možda pogriješio cijeli red, pa je provjerio i red ispred i red iza. Kovanicu od dvije kune nije pronašao. Kad su se drugi auti maknuli, mora da je naišao neki prokletnik i pokupio je.

Vratio se do dizala i pritisnuo dugme za poziv kabine. Bio je dobrano iznuren, osjećao je da je malo previše popio i bilo mu je dosta svega. No elektronski pokazivači nisu svijetlili. Nakon nekoliko uzaludnih pritiskanja i višeminutnog čekanja da se nešto dogodi shvatio je da je u međuvremenu dizalo isključeno iz upotrebe.

Pored dizala bila su stubišna vrata. S mukom i gađenjem uspeo se tri kata do ulaznog nivoa garaže. Pedesetak metara do kabine s nadzornicima odužili mu su se kao pola kilometra. Kabina je bila zamračena, u njoj nije bilo nikoga, a vrata na njoj zaključana.

Vratio se do stubišta i krenuo nagore još dva kata. Svaku stepenicu osjećao je kao prepreku. Izišao je u potpuno pust trgovački centar. Hodnici između zatvorenih i praznih dućana su se oduljili. Napokon je stigao do ulaza u kasino. Nalegao je na njih cijelom težinom i gurnuo svom snagom, ali nisu popustila. Unutra je vladalo grobno mrtvilo. S očajem i gnjevom je pomislio kako je osoblje jedva dočekalo da izađe posljednji gost i evakuiralo se kao da je bilo spremno za taj trenutak u niskom startu. Vraga će im ikada više dati ikakvu napojnicu!

Prisjetio se da kat niže postoji telefonska govornica. Jedva odljepljujući đonove cipela od poda dovukao se do nje. Probudit će onu kučku, njegovu ženu, koja blaženo spava dok je on u nevolji! Ili će nazvati taksi i nalupati je kad se vrati!

Telefonski aparat u govornici imao je jedino prorez za kovanice. Nije mogao vjerovati svojim očima iako zapravo ništa drugo nije mogao ni očekivati. Nije bio ni u Švicarskoj ni u Austriji gdje javni telefonski aparati prihvaćaju i banknote. Na pomisao kako je metalna kutija na zidu pred njim prepuna okruglih metalnih novčića je eksplodirao. Zgrabio je slušalicu i počeo svom snagom izbezumljeno udarati po telefonu.

Prestao je tek kad su se na njega s leđa obrušila dva zaštitara, srušili ga na pod i šutke počeli bubetati.












Post je objavljen 16.08.2016. u 08:32 sati.