Marketing
Hello darkness, my old friend...
Sjećam se davnih dana kako sam citirala Nietzschea koji je rekao da je pisanje obrt kao i svaki drugi i da se mora vježbati neprestanim pisanjem. Podbacila sam Marine.
Moje pisanje se ionako uvijek svodi na žalopojke jer imam potrebu pisati kad sve ide nizbrdo. Dobro, možda ne baš sve...
Jednom mi je netko rekao da nakon tridesete dolazi mudrost. Mene je ta mudrost najozbiljnije zaobišla. Mudrost, ozbiljnost, staloženost... što god hoćete.
Gdje sam točno sad?
Pa krenimo :D
1. Posao
Od početnog zanosa, Građevina mi se zamjerila dovoljno da odustanem od te struke jednom zauvijek. Možda je zamjerila preteška riječ. Nije tu bilo demonstrativnog paljenja diplome kao partijske knjižice i mog obračuna s njima. Jednostavno sam shvatila da sam prekreativna za čelik i beton i imam prevelik poremećaj pažnje za sate i sate glave zabijene u Autocad i silne proračune. Znam, bilo je jasno od samog početka, ali imam jako velik dar pretvarati se da je nešto super iako svi znakovi upućuju suprotno. Isto tako je i s muškarcima, ali do toga ćemo doći kasnije.
I tako sam odustala od struke i počela raditi u banci. Zašto? Ponudili su mi posao, a ja sam se nezaposlenosti bojala kao samog vraga. Četiri godine u banci... nakon šest mjeseci što ne radim u takvoj vrsti institucije, mogu reći da sam uspjela vratiti otprilike 10% životne radosti koju sam imala. Nisam trebala niti prihvatiti taj posao, ali bila sam jednostavno uplašena i osjećala sam se skoro pa golo, onako sa strukom koju sam odbacila i bez perspektive za nekom karijerom. Mogla sam dati otkaz. Da... mogla sam. Da nisam bila hodajući zombi kojem su potonule sve lađe, mogla sam dati otkaz. Sad malo više razumijem inertne ljude. I treći nastavak Harry Pottera. Znam kako je to kad si okružen dementorima koji iz tebe isisavaju životnu radost.
U trenutku kad sam odustala od Građevine, hodala sam prema kući i osjećala se beznadno. I onda sam vidjela oglas. "Studiraj odnose s javnošću!"
Što su pobogu odnosi s javnošću? Nakon malo googlanja sam zaključila da sam našla idealno zanimanje za sebe i brže-bolje upisala faks. U dobi od 27 godina. Bez imalo životne radosti u sebi.
I tako sam bivala. Bivala na poslu. Bivala na faksu u koji sam uložila onu mrvicu energije koja mi je preostala. Imala sam najviši prosjek na prvoj godini i konačno me zanimalo to što studiram. Da ne spominjem da sam sve s lakoćom odrađivala. Koliko god da sam izgledala i osjećala se kao zombi beskućnik koji kopa po smeću u slobodno vrijeme.
I onda se dogodio rasplet kakav se obično događa u filmovima i meni. S jednom kolegicom sam nekoliko puta sjela na kavu, jadala se oko ispita, oko posla, oko svega... I onda mi je rekla da ima svoju agenciju i ponudila mi posao. Moj poremećaj pažnje mi se ovaj put isplatio jer nisam bila svjesna da ona ima vlastitu agenciju. Da sam znala, vjerojatno bih bila jako suzdržana da ne bi pomislila da joj se pokušavam uvaliti. Ovako sam bila djetinje iskrena, kao i uvijek i žalila joj se da ovako bez iskustva neću nikad dobiti posao u struci i da mi je najpametnije da počnem kao freelancer.
Jako volim taj posao. To je neka kombinacija marketinga, odnosa s javnošću, novinarstva, analitike... svega. Zapravo ono što sam oduvijek trebala raditi. U srednjoj školi sam najviše (čak više od filozofije) voljela izrađivati plakate. Šteta što su me uporno svi pokušavali usmjeriti na matematiku i fiziku, a nitko nije zaključio da bi mi bilo najpametnije baviti se marketingom.
Što je tu je. U svakom slučaju, s poslom sam zadovoljna. Iako nema ništa jednostavnog u ovome što radim. Često radim od doma, često sam frustrirana jer sam sa svojih trideset godina početnik bez iskustva i nemam pojma što radim, ali učim i trudim se.
Fakultet se približava kraju. Jest da ću upisati još jedan nakon ovoga, ali to je već druga priča. Ove tri godine su bile uglavnom lijepe, ali sam iscrpljena i fizički i financijski i jedva sam dočekala kraj. Još malo. Još samo malo...
(nastavak slijedi...)
Post je objavljen 07.08.2016. u 15:10 sati.