Svaka pobjeda podrazumijeva da je na drugoj strani netko poražen.
Svaka pobjeda u ratu neminovno nosi žrtve i na jednoj i na drugoj strani.
Svaku pobjedu, pobjednik slavi na svoj način, a poraženi mogu u tišini tugovat i oplakivat svoje žrtve.
Obično je to tako, u povijesti drugačiji slučajevi nisu zabilježeni.
Naime nije zabilježeno da su recimo fašisti uvjetovali kako će pobjednička koalicija slaviti dan pobjede.
Ne sjećam se da je zabilježeno da se preispitivalo što se događalo u prije i poslije kapitulacije sila osovine.
Antifašisti ni danas ne dopuštaju da se o žrtvama koje su masovno smaknute bez suđenja, govori kao o žrtvama.
I sve je to važilo do nedavno.
Odnedavno antifašisti bi određivali Hrvatima kako će slaviti svoje pobjede, oni bi da se njih pita zabranili da se uopće slavi.
Oni bi kad bi mogli zabranili Hrvatsku, i Hrvate.
Da bi sve bilo zanimljivije, i poražena strana, što je zanimljiv povijesni presedan koji bi trebali proučavati povjesničari, a prije njih i psihijatri, strana koja je izvršila agresiju na ovu prelijepu zemlju i dobila po pički, i ta poražena strana bi određivala hoćemo li i kako slaviti.
Te junačine koji su naoružali pripadnike vlastite nacionalnosti, i nahuškali ih na susjede, te junačine koji su onda kad je postalo gusto te iste pripadnike vlastite nacionalnosti, ostavili na cjedilu, sad se nešto kurče uvjetuju, prijete.
Ko budaletine na steroidima pokazuju mišiće, valjda da tim nesretnicima koji su napustili svoja ognjišta ne dođe iz dupeta u glavu ko ih je gurnuo u rat, a onda se povukao ko zadnja pizda.
Jebiga probali su s tom velikom Srbijom i dopili po pički, i ta Velika živi samo u njihovim kockastim glavama.
Jednog dana će valjda, zajedno s antifašistima, shvatit da nema više ni Jugoslavije, i da je neće ni biti.
Svi ovi opskurni likovi koji umjesto pokemona naganjaju Ustaše rade to samo da bi sačuvali svoje pozicije.
Jer onoga dana kad u ovoj zemlji svi koji u njoj žive shvate da je ovo država kao i svaka druga u kojoj većinski narod određuje pravila igre, koja onda svi zajedno moramo poštivati, moći ćemo se na miru svi zajedno posvetiti tome da je učinimo boljim mjestom za život svih nas zajedno.
Sve dotle dok pušite antifašističke priče, nema ništa od toga.
Nemojte biti naivni, zar stvarno mislite da bi bilo koji Hrvat u Srbiji ili bilo gdje drugo, dobio medijski prosor i pravo da sere ko Milorad Pupovac u Hrvatskoj, ili mislite da je u bilo kojoj zemlji moguće da predstavnici naroda koji je izvršio agresiju na neku zemlju vode pola ministarstava kao što je bilo u Milanovićevoj vladi.
Saberite se, previše je krvi proliveno zbog antifašističkih govana, oni će vas ako im dozvolite držat kao taoce zauvijek, jer ako nema sukoba gubi se i smisao njihovog postojanja.
Da nije bilo antifašista i njihove bitke za privilegije koje su prenijeli iz bivšeg sistema, mogli smo se razić ko ljudi, ili recimo ko Česi i Slovaci, a oni su da ne bi prošli kao Causeecu.
Nekad se doduše i ja upitam, je li vrijedilo trunut po rovovima, a onda kad vidim kako neka govna, uključivo i neke s booghaera kmeče, shvatim da je itekako vrijedilo.
Svakako treba se prisjetiti i žrtava, ne samo onih iz Oluje, nego svih onih kojih više nema, svih onih koji su napustili svoje domove, svih upropaštenih života, prekinutih ljubavi, i uništenih djetinjstava, od 91 do 95, a i poslije, jer ratovi traju i kad oružje utihne.
Svih se treba sjetiti, jer svaka ta žrtva od prve do posljednje, su bile nepotrebne, a sve zbog nekih bolesnih umova koji su silom htjeli uzeti nešto što im ne pripada.
Svaka druga adresa na koju bi uputili prigovor je pogrešna.
Post je objavljen 05.08.2016. u 19:46 sati.