Viktor Ivančić: Umjerene smrti
"Zbog toga je Krešo Beljak, iako veli da ‘poštuje hrvatske institucije i njihove odluke’ – a ove su svojedobno, makar krajnje nevoljko, bile odlučile Glavaša poslati na višegodišnju robiju zbog nalogodavne uloge u likvidaciji desetaka civila nepoželjne nacionalnosti – čvrsto uvjeren da je njegov mogući politički partner ‘heroj Domovinskog rata’ i da mu to ‘nitko ne može osporiti’. Taj kategorični ‘nitko’ je, čini se, retoričko biće koje u sebi sažima presudan nacionalni imperativ, nešto poput utjelovljene jedinice kolektivnog morala: ‘nitko’ je etički standard što su ga ustanovili nitkovi.
A onda se u demokratskome carstvu nitkova vode konstruktivne rasprave i politička natjecanja oko metoda ‘sređivanja države’. Najprije treba ‘ispraviti stvari koje vrijeđaju zdravu logiku’, jer se u ‘sređenoj državi’ ne smije događati ‘da netko s pedeset prometnih prekršaja prođe nekažnjeno i potom za volanom pokosi pješake na pločniku’, ali će biti sasvim normalno, i čak vrlo poželjno, da netko tko je naredio bestijalno mučenje i ubijanje nekoliko desetaka civila bude zastupnik u hrvatskome parlamentu, uvažena javna ličnost, poželjan politički partner, štoviše, da ga se smatra ‘herojem Domovinskog rata’, bez obzira na faktografske izlišnosti što ih u presudama evidentiraju ‘hrvatske institucije’.
To je već zrela faza one heineovske farse koja nastupa nakon tragedije: toleriranje neodgovornih vozača, za razliku od toleriranja ratnih zločinaca, predstavlja ‘anomaliju sustava’. Ne smije ‘sređena država’ iskazivati sličnu mjeru razumijevanja prema divljacima za volanom kao prema cijenjenim i slavom opjevanim ubojicama. Ne može ‘sređenoj državi’ pješak na pločniku biti jednako bagatelan kao civil u garaži koji pod prisilom ispija akumulatorsku kiselinu, jer se time ‘vrijeđa zdrava logika’. A zdrava je logika utvrđena aksiomom: Nitkov ne može Glavašu osporiti da je nacionalni heroj!
Ne pada mi na pamet, nakon ovoliko godina, Krešu Beljaka objeđivati kao političkog izuzetka. Naprotiv, on je jedan od umjerenijih aktera na sceni, tipičan stanovnik hrvatskoga političkog centra koji, nastupajući u ime premoćne većine, artikulira građanski uljuđeno prostaštvo i demonstrira normalnost ekstremizma koji bukti u društvenome središtu. Dionice Branimira Glavaša, križanca između heroja i zločinca, očigledno dobro stoje na oba kraja političkog spektra, s tim da je hrvatski politički spektar – kada su na stvari domovinske svetinje i nepisani državotvorni molitvenik – sasvim karakteristično jednobojan.
Naoružan blaženom ravnodušnošću i moralnom tupošću, hrvatski politički centrist – bio on iz HSS-a ili kakvoga drugog paradnog stada – stoga sasvim lijepo i bez nelagode živi uz svoju usmrđenu toaletnu školjku, to jest uz svoju hrvatsku državu, u čiju je odvodnu rupu u više turnusa sasuta impresivna količina gadosti, da bi onda cijeli taj proces bio prikladno historiziran u onu Šeksovu ginekološku legendu s krvavim rukama u sretnom završetku.
Je li ta država ikada postala išta više od alibija? Je li se ta država ikada pokušala ‘srediti’ tako da ne služi kao izlika za Glavaševe akumulatore? Ili: Što se to, nakon svečanoga ‘poroda’ hrvatske države, značajno promijenilo u trajno tragičnoj egzistenciji prosječnog Hrvata, ne računamo li promjenu njegove sposobnosti moralnog rasuđivanja?
Ništa naročito, glasio bi iskren odgovor. Tresla se brda, rodio se pacov."
Boris Dežulović: Only Fools and Croats
"U onoj čuvenoj sceni iz Mućki, ulični čistač Trigger u kafeu Fatty Thumb hvali se pred Delom, Rodneyom i Boyciejem ordenom i nagradom koju je od gradskog vijeća dobio za štednju budžetskih sredstava. „Punih dvadeset godina metem ulice istom metlom“, objašnjava Trigger, s neskrivenim ponosom pokazujući svoju staru, isluženu metlu, koja i nakon dvadeset godina mete asfalt Peckhama.
„Četrnaest puta u tih dvadeset godina mijenjao sam joj dršku“, hvali se Trigger pred zbunjenim društvom, „a čak sedamnaest puta četku!“
Tako nekako meni izgleda Hrvatska demokratska zajednica nakon dvadeset pet godina, promijenivši za to vrijeme pet predsjednika i deset strateških programa, sedamnaest puta mijenjajući dlaku i četrnaest puta ćud."
"Sad to, jebiga, više nije zajebancija sa šanka Fatty Thumba, već ozbiljno političko pitanje: može li se dakle, smije li se uopće takvom HDZ-u dopustiti mogućnost da sutra opet osvoji vlast? Smije li se, zaista, neuračunljivim članovima HDZ-a dopustiti već i sudjelovanje na parlamentarnim izborima, a kamoli – gluho bilo – da odlučuju o sudbini države?"
"Ni pola muke, naime, da je to marginalna neka pravaška stranka, jedna od onih dvjesto čistih, autohtonih ili kakvih već sve nema tih starčevićanskih udruga građana, političkih lišajeva što se iscrpe već na smišljanju nove i još neiskorištene kombinacije riječi „Hrvatska“, „stranka“ i „pravo“, pa ostatak svog kratkog vijeka tavore među nožnim prstima HDZ-a: kad na općem nacionalnom saboru u liftu Lisinskog devetorica članova takve neke pravaške stranke za predsjednika danas jednoglasno izaberu preživjelog ljutog ustašu s Bleiburga, a već sutra kakvog fićfirića s civilnog služenja vojnog roka, nikakvog to realnog utjecaja na vaše živote nema.
S Hrvatskom demokratskom zajednicom, međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. To je i dalje - i danas, dvadeset pet godina kasnije - najveća i pojedinačno najjača hrvatska stranka, partija koja izravno utječe na vaše živote i sudbine, čak i kad je u opoziciji. Više od dvije stotine tisuća članova broji taj politički gigant – samo članovi sa stranačkim iskaznicama da glasaju za HDZ, to je već desetak posto na izborima – i kad ta megastranka za predsjednika danas jednoglasno izabere ljutog državotvornog Hrvatinu, a već sutra fićfirića koji slaže čarape s kravatom, morate se zapitati je li zaista mudro tako neubrojivim ljudima - koji cjelokupnu političku paradigmu mijenjaju češće nego donje rublje – povjeriti sudbinu cijele jedne države."