Još jednom budilica me prenula iz sna.Još jedno jutro nakon divlje i neispavane noći.Pogled u ogledalo odaje moje strahove i patnje što mi se zavukoše u kosti i ne napuštaju moj sad već pomračen um.Jesam li sanjala ili sam razmišljala otvorenih očiju ili je sve to gruba stvarnost..Samo jedan jedini san koji se ponavlja i ponavlja...Pustinja snova...Trčim vrišteći dok mi stopala propadaju u vrući pijesak.Peku me ali ne posustajem.Bježim dalje u nadi da ću pronaći neku oazu u kojoj bi se osjećala sigurno.Ali oaza je vidljiva i nedostižna.Propadam sve dublje u pijesak,peče me cijelo tijelo.Polako gubim volju za bijeg,opuštam se i nestajem smirena,spašena....I pljusne me ogroman hladan val.Uzburkani ocean bez dna .Bučan i hladan da mi se kosti lede.Grize mi obraze,guši me.Pokušavam isplivati,doći do daha ali nešto me vuče prema dnu.Borim se svim silama ali nepoznata sila me pokušava rastaviti od tijela.Umom prevladava strah,tuga,jad....Iscrpljena tonem i čujem glazbu tako milih tonova da se bez razmišljanja prepuštam bezdanu...I opet mi je vruće,glazba je nestala.Poznati pijesak smeta mi u očima...I sati prolaze i jutra dolaze a ja se uporno vraćam u isti san.Izmišljen ili stvaran?!Jesam li u paklu ili samo imam dobru maštu koja se poigrava sa mnom???
Post je objavljen 23.07.2016. u 20:00 sati.