Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apatrida

Marketing

Vrag nikad ne spava.

Čitam, istovremeno, "Izvori totalitarizma" Hannah Arendt i neke djelove Europskog Glasnika. Članak od Fouad A. Ajami : "Kako su postali stranci – Muslimani, Židovi i drugo lice 1492. godine.

"O Hannah Arendt ne treba ništa govoriti., jer bi se moglo reći puno, a ostalo bi još puno toga neizgovoreno.
Evo samo kratko. Izvor wikipedija:

Odrasta u socijaldemokratskoj asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu. Od 1924. do 1929. studira filozofiju, teologiju i grčki jezik kod Martina Heideggera iRudolfa Butmanna u Marburgu, kod Edmunda Husserla u Freiburgu i kod Karla Jaspersa u Heidelbergu. Promovirana je 1928. kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina.
1929. seli u Berlin, gdje se udaje za publicista Günthera Sterna, koji kasnije stječe slavu kao filozof pod pseudonimom Günther Anders. Razvodi se 1937. Gestapoje uhićuje 1933., a Arendt bježi u Francusku. Do 1940. godine djeluje kao socijalna radnica u raznim židovskim organizacijama. Članica je World Zionist Organization (do 1943.). Započinje prijateljstvo s Walterom Benjaminom. 1940. se udaje za Heinricha Blüchera, s kojim 1941. emigrira u SAD, gdje se uključuje u rad izbjegličkih organizacija i glasila.
Od 1953. godine drži predavanja na Princetonu, Harvardu, na New School, Brooklyn College u New Yorku i na University of California, Berkeley. Od 1961. izvještava sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Od 1963. je profesor na University of Chicago, profesor na New School for Social Research u New Yorku, "Gifford Lectures" na University of Aberdeen. Umire 4. prosinca 1975. u svom stanu u New Yorku.
Sve ostalo možete naći iz bezbroj članaka o njoj, njenih eseja i knjiga."

Fouad A. Ajami (1945-2014) rođen je u šijitskoj obitelji u Libanonu.
Doktorirao je na Washingtonskom sveučlištu, a na Sveučilištu John Hopkins bio je pročelnik katedre za blisko-istočne studije. Poznat po analizama previranja unutar arapskih društava suočenih s krizama i izazovima suvremenog doba.

Stavljam namjerno i ovaj slijedeći članak, jer mislim da bi mogao pomoći u razumijevanju svijeta o kojem znamo malo ili nimalo, a bilo bi vrijedno znati jer ćemo vrlo brzo izgubiti identitet i naći se pomiješani ( možda je bogatstvo, a možda je i nešto drugo- ovisi o tome koliko ćemo imati snage ostati ono što jesmo) .


"Razlika između sunita i šijita
Suniti i šijiti su dvije najveće podjele unutar muslimanske zajednice. Suniti čine oko 85% muslimana, a šijiti do 15%. Šijiti su prisutni u Iranu, Iraku, Bahreinu i Libanonu. Te dvije skupine nastala su iz neslaganja oko pitanja Muhamedova nasljednika.
U ranoj muslimanskoj zajednici, Muhamed je izravno odgovarao na sva pitanja. Nakon njegove smrti 632. godine zajednica je bila teško pogođena, jer je ostala bez Poslanikovog vodstva, ali i bez izravne Božje objave. Poslanikovi drugovi su nastojali učvrstiti zajednicu i njene članove sačuvati u vjeri.
Većina muslimana, koji su se počeli nazivati sunitima (sljedbenicima sunneta, Poslanikova primjera), vjerovali su da Muhamed prije svoje smrti nije ustanovio sustav za izbor nasljednika ili određivanje zamjenika. Zato su starije medinske starješine izabrale Abu Bakra za kalifa jer je bio Muhademov blizak prijatelj, pouzdani savjetnik i poštovan u zajednici zbog svoje mudrosti i pobožnosti. Suniti su vjerovali da vodstvo treba prijeći na najprikladniju osobu, a ne biti naslijeđeno po krvnom srodstvu.
Manjinska muslimanska zajednica šijita se suprotstavila izboru Abu Bakra za kalifa, vjerujući da nasljeđivanje treba biti nasljedno, po obiteljskom srodstvu. Budući da Muhamed nije ostavio za sobom živih sinova, šijiti su vjerovali da vodstvo treba prijeći na Muhamedovu kćer Fatimu i njena muža Alija, koji je tako bio Muhamedov nasljednik i najbliži živi muški srodnik. Šijiti su bili nezadovoljni što je Alija bio triput zaobiđen u izboru kalifa i da je svoje pravo mjesto dobio nakon 35 godina. Nakon nekoliko godina je ubijen u atentatu. Njegov karizmatični sin Husein je ubijen sa svojim sljedbenicima nakon neuspjele pobune protiv kalifa Yazida.
Muslimani ističu da se razlika između sunita i šijita ne odnosi na doktrinarno učenje već je ona političke naravi i odnosi se na voditelja muslimanske zajednice. Unatoč zajedničkom vjerovanju i praksi razvili su različito tumačenje svoje zajedničke prošlosti.
Kroz povijest suniti su uglavnom vladali šijitima. Budući da su šijiti bili potlačena manjina, svoje stanje su razumjeli kao kušnju čuvanja ispravnosti zajednice u borbi za uspostavom Božje vladavine na zemlji. Dok je sunitska prošlost puna pobjeda kroz vodstvo četvorice kalifa i potom razvoju islamskog carstva pod umajadima, abasidima i otomanima, šijitska prošlost je borba potlačenih.
U 20. stoljeću šijitska povijest je bila protumačena kao paradigma koja nadahnjuje na borbu protiv nepravde. To je tumačenje imalo snažan utjecaj na šijite u Libanonu koji su se borili za bolje društvene, obrazovne, ekonomske mogućnosti. Ajatolah Homeini je uspoređivan s Huseinom za vrijeme Islamske revolucije (1978. – 79.).
Podjele među šijitima
Unutar šijita razvile su se tri glavne podjele. Podjele proistječu iz neslaganja oko broja imama koji su naslijedili Muhameda: zejdije koji priznaju pet imama, ismailiti koji priznaju sedam imama i ithna’ ashariyya koji priznaju dvanaest imama. Zejdije su se razišle od ostalih šijita priznajući Huseinova unuka Zayda kao petog imama. Oni su vjerovali da bilo koji Alijev potomak koji je želio javno dokazati svoje pravo na imamat i da se bori za njega, može i postati imamom.. Zejdije su bila prva šijitska grupacija koja je postigla nezavisnost. Utemeljili su dinastiju Taberistanu na Kaspijskom moru 864. godine. Druga zejdijska država je osnovana u Jemenu 803. i trajala do 1963. godine.
Podjela među ismailitima i ithna ‘ashariyyama se pojavila u 8. stoljeću oko pitanja tko je naslijedio šestog imama, Ja’far al- Sadiqa, koji je umro 765. godine. Ismailiti priznaju sedam imama, završavajući s Ja’far al- Sadiqovim sinom Ismailom koji je bio određen da postane sedmim imamom, ali je umro prije svog oca i nije ostavio sina koji bi ga naslijedio. Osnovali su revolucionarni pokret protiv sunitskog hilafeta kao i fatimijsku dinastiju čije se carstvo od 10. – 12. stoljeća prostiralo od Egipta i Sjeverne Afrike do indijske provincije Sind.
Ismailitski ogranak, Nizari ismailiti, bili su posebno siloviti u suprotstavljanju sunitskoj abasidskoj upravi. Njihov teror i način na koji su ga provodili im je dao naziv atentatora. Upravo je Nizari vođa, koji je pobjegao u Indiju, utemeljio novu liniju imama poznatu po počasnom naslovu Agha Khan. Ti imami su stvorili oblik nenasilne glavne šijitske težnje koja u današnje vrijeme okuplja uspješne zajednice u Kanadi, Britaniji, Istočnoj Africi i Južnoj Aziji. Sadašnji Agha Khan je obrazovan na Harvardu, nadzire kulturni i društveni život svojih sljedbenika.
Treća i najpopularnija šijitska zajednica ithna’ ashariyya priznaje 12 zakonitih Muhamedovih nasljednika. Danas su oni većina u Iranu, Iraku, Bahreinu. Dvanaesti imam, Muhamad al-Muntazar (Muhamed koji se iščekuje») «nestao» je 874. godine kao dijete, ne ostavivši sinove stvorivši tako dilemu po pitanju nasljedstva. Šijitska teologija je razriješila dilemu učenjem o Skrivenom imamu koji tvrdi da dvanaesti imam nije umro, nego da je iščezao i da je skriven ili «mističan» za neodređeno vrijeme. Povratak tog mesijanskog poslanika očekuje se kao božanski ispravno vođeni Mahdi na kraju vremena koji će obraniti svoje sljedbenike, iznova uspostaviti njihovu vjernu zajednicu i uvesti ih u savršeno društvo pravde i istine. U međuvremenu šijite predvode mudžtehidi (mujtahidun, onaj koji je sposoban neovisno tumačiti islamski zakon). Razvili su klerikalnu hijerarhiju na čelu vjerskim velikodostojnicima koje njihovi sljedbenici priznaju kao ajatolahe (znakove Božje), i poštuju ih zbog njihova ugleda, učenosti i pobožnosti."
Autor: Jagoda Radojčić

Ne znam je li se itko uspio posve izvući iz osnova, a pri tom mislim na odgoj, na učenja u ranom djetinjstvu. Zadanih normi. Ovako se sjedi. Ovako se jede. Ruke priljubljene uz tijelo. "Znaš li", govorio je moj tata, "kako se mali Englezi uče jesti. Stave knjige pod ruke" Ali dida, rekao je, moj sin. Ja nisam Englez, ja sam Hrvat.
Potrebe da očaraš roditelje. "Mama vidi me, Mama vidi me." Razni skokovi na glavu i razni drugi pokušaji. Dobre ocjene. Sve za ljubav roditelja. Pa čak i u onom periodu kad se buniš i sve radiš obrnuto. Baš to obrnuto jest najveće traženje pozornosti. Gledajte me, slušajte me.
I u Crkvi moraš paziti uz koga ćeš kleknut, govorila je baka.
A, tek vjera ili nevjera. Ne kaže se uzalud ; jabuka ne pada daleko od stabla.
To je odgoj. Od jutra do sutra. Tako svi mi, cijelo čovječanstvo ne samo Hrvati. Tako uče male Židove i male muslimane i razne druge teiste i ateiste.
To smo svi mi. Djeca naših roditelja, ako se baš nismo odgajali u domu, ali i dom ostavi traga. Itekakvog.
A vrag vreba. On ne voli kad su ljudi sretni, siti i zadovoljni
Čim se tako nešto dogodi na bilo kojem djelu čovjeka/čice, svijeta, čovječanstva on krene u akciju. E neš', nećete. Zna biti vrlo umiljat. Bezazlen. Samo dobre namjere.
To doživljavamo u svakodnevnom životu.
A tek veliki svijet!!

Proputovala sam istok uzduž i popreko. Od Kine do Turske. Moj prijatelj M. Kaže: Istok me ne zanima. Brrr. Nikad ne bih išao tamo. Sve ga odbija, Od načina života do svjetonazora. Pogledaj samo odnos prema ženama. On je pak proputovao Zapad (nije da ja nisam).
Koliko god se može puno toga zamjeriti Zapadu ipak je Europa je najdalje dogurala u obrani ljudskih prava. Amerika više deklarativno, ali Europa uglavnom ne laže sebe. Nećemo govoriti o sporadičnim slučajevima i političkim igrama.

A, istok..? Primjer Turske. Nekoliko puta sam bila u Turskoj. Na proputovanju, ali na nekim destinacijama i namjerno. Prije osvajača s istoka mala Azija, a i dio Europe tamo je vrvilo idejama. A onda je prihajao daleki istok. Prošlost i kultura osmanlija dodirnula je i naše krajeve. I ostavila posljedice, kao što je i naš način života ostavio posljedice i na njih. Bar one koji su ostali živjeti na Balkanu. Rekla bih na dobro njih i nas. Ne bih željela da me se shvati kao propagndisticu iz vremena Jugoslavije u kojoj se govorili o različitosti kultura i bogatstvu kultura, ali svaka je ponaosob bila gušena. Nije poslije 45 godina zajedništva eksplodiralo bez razloga.
A, opet jasno mi je da do zacrtanih ciljeva nije lako doći u demokraciji. Građenje demokracije traži vremena i godina. Desetljeća, stoljeća. Revolucije naprave nagli skok, ali uslijedi diktatura i totalitarizam koji nas vrati natrag.
 Kad bih svojoj sestri sociologinji rekla kako je Turska stabilna i bogata zemlja. Kako se brinu o svakom djelu društva ona bi se uzrujala i rekla: Mir i blagostanje u diktaturi. Što ti je to je autokracija i totalitarizam.
Sad vidimo i sami da je to istina.
Neki dan je Hassan Haidar Diab novinar na Otvorenom jedini bio iskren.
Ostalo je bila diplomacija ili potpuno nepoznavanje tog društva.
Ataturk je učinio čudo s tom zemljom.

Evo malo podataka o Ataturku sa Wikipedije:

"Rođen je kao Mustafa 1881. godine u Solunu, otac mu je bio dočasnik koji je postao trgovac drvima. S 12 godina upisao se u vojnu školu u Solunu, centru grčkog i slavenskog nacionalizma. Tu je od nastavnika dobio nadimak Kemal ("savršen"). Od godine 1896. pohađao je vojnu akademiju u Bitoli, a od 1899. u Istanbulu, završivši je u siječnju 1905. godine. Zbog njegovih aktivnosti u tajnom pokretu Mladoturaka koji se borio protiv autokratskog režima Otomanskog Carstva, čiji je Turska bila dio, Atatürk je dobio izmještaj u Siriju. Tu u Damasku osniva revolucionarnu organizacijuVatan ve hürriyet (Domovina i sloboda).
Atatürk je utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi sproveo obiman program reformi. Izvršio je progresivne reforme koje su iz korijena promijenile lik zemlje i pretvorile je u modernu državu. Između ostalog: proklamirana je jednakost svih građana; provedena je agrarna reforma; ukinut je kalifat (1924.); stvoreno je moderno građansko zakonodavstvo i kazneno zakonodavstvo (1926.); izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa - uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.); odvojena je vjera od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju; zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže; dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.
I danas u Turskoj postoji kult osobe Atatürka: njegovi portreti se nalaze u javnim zgradama i po trgovima; po njemu su nazvani npr. istanbulska zračna luka, jedan od mostova preko Zlatnog roga (Haliç) i mnoge ulice, a njegovi kipovi krase mnoge trgove."

Sadašnji predsjednik je po mom mišljenju zakuhao puč. Napravljen je tako traljavo da je nemoguće da su ga organizirali ozbiljni ljudi. I sad je uslijedila čistka. Napravljeno je da se protivnici razotkriju i da Turska potone u fundamentalizam.
Recep Tayyip Erdoan  je odgojen u vjerničkoj obitelji. Ne mora značiti ništa, ali u ambijentu Turske koja je nakon Ataturka sekularna zemlja, može značiti puno. Ako zakoni vjere prevladaju i postanu obavezni za sve Turska će se ponovo naći u dubokom islamu. Možemo mi imati dobre odnose s Iranom, Irakom i drugim zemljama islamske provenijencije, ali to su zemlje u kojima ne biste zbog načina života i odnosa prema ženama, bez obzira na ljepotu i kulturu, rado živjeli.
A sve to se kroz imigrante prelijeva u Europu.
Ne treba zaboraviti da je iz male Azije od Sirije, sjevera Afrike nestalo kršćanstvo, bježeći pred osvajanjima osmanlijama. Tamo je stvoreno, ali od tamo se posve izgubilo.

Ne zagovaram kršćanstvo. Pobjeglo je ono i iz Europe. Nema ga u preambuli europskog ustava. Kao da ga se sramimo. Nestalo je u južnu Ameriku gdje se svećenici identificiraju s patnjama svog naroda. Zato papa Franjo mnogim Europljanima nije drag.

Otvorila sam bezbroj tema, najprije u svoj glavi. A, moja je glava ovih ljetnih dana i protoka ( istina dragih) kroz stan posve zbrkana.

Ali evo malo mojih milih lišca (je li ovo neka nova kovanica? Hoću li je patentirati?).


Na ovom istom mjestu sam snimila njihovog oca kad je bio u dobi od četri godine.


Moja srednja po redu unuka (tebe najviše volim, govorila sam joj dok je još bila vrlo mala, a ona bi mi rekla: Ti tako svima kažeš. I sad joj to kažem pa se smijemo.)i dvoje najmlađih.



Što može biti slađe!

A sve crne slutnje daleko od mene.


Sutivan zalaz sunca


Post je objavljen 21.07.2016. u 10:43 sati.