Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/metamorfoza

Marketing

Kada se ogrebem na mekoću...

Ona, moja srodna duša, najdugovječnija prijateljica, moja obitelj, govori mi danima kako joj ne ide u životu.
Mi, ona i ja, žene pred četrdesetom , mlade u duši, ali duše koje su prošle sve i svašta.
Ali nam baš i ne ide. Karma, znam da bi rekla ona.
Mnogo krivih odluka, puno naivnih uvjerenja, previše dobrote i sasvim previše rasipanja sebe.
Rekla bih ja.

Ovdje nisam dugo napisala niti slova.
Mada sam ovdje nekada ispisala cijelu sebe. I više od toga.
Ispisala sam stranice i stranice svoje duše, uma i najsitniji djelići mog srca, ostali su ovdje negdje, u nekoj arhivi blogovskog i mojeg postojanja.
Ali za neke stvari u životu zaista nema pravih riječi. Slova , rečenica.
Otkako sam saznala jednu od najtežih vijesti u mojem životu, slova nikako nisu izlazila.
Ona, nekada moja majka, u ovim godinama moja prijateljica, podrška, vjeran suputnik kroz život.

Karcinom. Vrijeme je stalo.
Ispred očiju samo magličaste sjene.
Nevjerica, poricanje, ljutnja, tuga veća od ičega.
Teška borba koja počinje...

Zar tuga zaista želi biti moja vjerna prijateljica, postojani pratioc kroz život
'
Uvijek blizu, poput sjene. Popot kose čiji mi neposlušni pramenovi padaju na čelo, oči, nos i kližu mi dalje niz vrat i na ramena.
Kosa je bila moja snaga, hrabrost, mnoge sam riječi nekada posvetila njoj.
Rezala sam je nekada kao što sam rezala bolna sjećanja, puštala sam je do poda kao da čekam da se neka srodna duša popne po njoj i spasi me.

A mojoj mami je polako ostajala u rukama.
Odrezala sam i ja svoju poput nekoh simboličkog čina podrške, suosjećanja.
Ljubavi.

U ovom ludom svijetu grubosti, ludila, lažnog sjaja i lažnih riječi, nepostojanja ljubavi i dobrote, mene su često rezali oštricama hladnoće. Grubosti.
Noževima strašnih životnih odluka.
I navikla sam se.
Više me nije ni boljelo, pretrčala sam davno već kilometre i pobjegla daleko. Izvojevala sam svjetski rat protiv mnogih nemani, sama protiv svih, borila se sa sedmoglavim čudovištima, vjetrenjačama i izborila se sa stotinama sebe.

Ali kad me koji put netko okrhne svojom mekoćom, ja se ogrebem tom toplinom . A taj mekoružičasti ožiljak želim što duže zadržati.
Jer je rijedak. Poput najdragocjenijeg blaga.
A pronalazim ga u kosi i borbenosti koju nisam u životu vidjela. Moje majke.
I u svoj toj mekoći i hrabrosti unatoč svemu što prolazi.

Kao da se ruga životu. Kao da se podsmjehuje svoj zloći ovoga svijeta.
I dok joj se klanjam u sebi i svakoga dana divim, pokušavajući provesti što više vremena s njom, jer mislim si, možda će ta snaga, hrabrost i borbenost prijeći i na mene, jer se rasipam kad je gledam, ona je mekoća koja me spašava.
Unatoč svim oštricama koje me ranjavaju.

Post je objavljen 20.07.2016. u 23:34 sati.