Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/suncokreti11

Marketing

Mobiteli, potreba ili ...

Postoje razne vrste ovisnosti koje su zapisane u nekim knjigama, ovisnosti kao dijagnoze, ovisnosti kao bolesti koje se liječe. Postoje i klinike za odvikavanje o ovisnosti.

Ovisnost o alkoholu, ovisnost o drogama, ovisnost o kockanju i ne znam koje sve još vrste ovisnosti postoje.

Međutim, nikad nisam čula da je netko spomenuo ovisnost o mobitelu. Jebena je ova vrsta ovisnost! Uvukla nam se u život na mala vrata, sasvim tiho i spontano.

Neki dan šećem glavnom šetnicom svog matičnog i grada i onako nonšalantno promatram ljude u hodu. Gledajući ih tako, moj zaključak je bio poražavajući, ali baš poražavajući - većina, mogu slobodno reći, skoro pa svi su imali mobitel u ruci.

Neki su ga samo držali u ruci i valjda očekivali poziv, drugi su se tipkali dok su hodali, treći su se naslikavali, četvrti su pričali na njega. Dakle, velika većina je imala tu malu paklenu stvarčicu u rukama. Ljudi sjede u kafićima piju kavu, svatko bulji u svoj mobitel, tipka se, čita novine ili što već radi - kad to vidim, uvijek se uredno zapitam, što su opće i izlazili van, mogli su biti doma svaki sa svojim mobitelom u ruci. Ne vidim svrhu druženja s mobitelom u ruci.
U mom društvu čim samo netko i posegne za mobitelom kako bi pokazao nešto ili ako dopisivanje traje više od par minuta odmah ga se prekida i naređuje, ne zamoli, nego naređuje da se mobitel spremi i sada je vrijeme za druženje u živo.

Život bez mobitela postao je nažalost gotovo nemoguć.

Pokušala sam prije svega nekoliko godina biti neko vrijeme (svega par dana) bez mobitela i moram reći da sam se osjećala ponekad onako, kao malo izgubljena. U biti, najviše su stradali ovi oko mene jer mobitel sam isključila i spremila ga na neko vrijeme da se testiram i da vidim kako mi je bez mobitela. Jebi ga, nisu me mogli dobiti jer sam mobitel isključila, a tko više zove na kućni telefon, tko uopće još i ima kućni telefon?

U biti, imaju ljudi fiksnu liniju, imam je i ja, ali samo radi interneta, a fiksni telefon mi stoji po strani i skuplja prašinu, ali baš skuplja prašinu, jer da me sad netko i pita koji mi je kućni broj - ja ne znam. Trebala bih potražiti ugovore od operatera i naći si kućni broj telefona. Zaista ne znam - ne koristim ga!

Kad privremeno nemaš mobitel, nedostupan si u svakom trenutku, nisi na raspolaganju svima kad se to njima hoće i to je s jedne strane super, a opet s druge strane, osjećaš se nekako izolirano jer se nekako život sveo na sada i odmah i ovdje.
Sve mora biti dostupno odmah i sada, čim je malo nešto malo kasnije, odmah više nije dobro, ljuti smo, iznerviramo se.
Spontano smo postali robovi navika da sve mora biti dostupno odmah, tako i mi ljudi jedan drugom trebamo biti dostupni sada i odmah, a to jedino možeš ako imaš mobitel.
Kad imaš mobitel ne možeš se izvući, nema muljanja jer te se nađe samo tako. Ako se i ne želiš javiti, dobiješ poruku i nema izmotavanja, u biti - s tom prokletom spravom bez koje u današnje vrijeme ne možeš, jednostavno gubiš ono najvažnije - gubiš slobodu, gubiš svoju intimu.

I ne samo da gubiš svoju slobodu, nego poneki izgube i svoj vlastiti život. Baš neki dan pročitala naslov da je neki tip radi snimanja famoznog selfija poginuo, i da je to prvi koji je poginuo, ok, ajde dogodi se, ali ako svako toliko pročitaš takav naslov tipa: poginuo turist snimajući selfi, e onda to više nije šala, to već postaje vrlo ozbiljno - moje mišljenje je: jebali Vas selfiji.

Uporabom mobitela ljudi se i pored svega i otuđili, tako je lako dogovoriti druženje, a još ga je lakše i otkazati, prolongirati za neki drugi dan, jer kao što sam rekla - dostupan si uvijek. Jučer navečer nasuprot mene ide neki par, djeca od cca 20 i kusur godina, drže se za ruke, a u drugoj slobodnoj ruci svatko drži svoj mobitel u ruci i smješka se aparatu, komunikacija nula bodova, moje mišljenje: jebala Vas takva veza i takva ljubav kad umjesto da komunicirate dok šećete Vi tipkate po mobitelu. Strašno!

Baš mi je došlo da ih zaustavim i da ih pitam jesu li svjesni trenutka i što rade i kako izgledaju debilno s mobitelima u rukama tako vodajući se za rukice?
Odustala sam, nisam ih pitala ništa i nastavila sa svojim unutarnjim monolozima.

Ovo je valjda neko novo vrijeme i neke nove generacije i valjda se voli na neki drugi način (s mobitelima u ruci). Osobno, meni je to sve prestrašno i teško se mirim sa činjenicom da smo postali robovi jedne tako male sprave koja nam skoro pa diktira život, ma ne skoro nego ga diktira jer taj mobitel je ustvari naš život. Gledaj samo da ga recimo izgubiš: unutra imaš kontakte, imaš slike, imaš poruke, imaš mailove, imaš stanja na bankovnom računu, u toj maloj spravi zaista imaš skoro cijeli svoj trenutni život...

Teško se nosim s tom činjenicom da mi ta mala sprava diktira život, ali trudim se i dajem sve od sebe da se oduprem, ide mi tako - tako, kako koji dan...

Jedino što me veseli su one uspomene kad smo imali totalnu slobodu, kad nismo bili robovi mobitela, kad smo živjeli život na neki drugi način, neki slobodniji način, kad smo znali komunicirati, vraćam se ono vrijeme starih fiksnih telefona na brojčanik i onda kad bih kao dijete bila u kazni tata bi mi stavio lokot na telefon da ne mogu nikog zvati.
Sjećam se da tada nisam imala toliku intimu jer taj prastari telefon je uvijek bio na nekom frekventnom mjestu u kući i svi su barem djelomično čuli tvoj razgovor.
Sjećam se da si tada morao stajati pored telefona i razgovarati jer vrijeme bežičnih telefona je došlo tek kasnije.
A najdraže mi je ono sjećanje kad bi se dogovarali za druženje, recimo, u toliko i toliko sati na tom i tom mjestu i to je tako moralo biti, nije bilo odgađanja jer nisi imao kada odgoditi obzirom da je dotični već krenuo na druženje. Tada se su dogovori izuzetno poštivali.

Danas to otprilike izgleda ovako: dogovoriš kavu danas u 16 sati, a u cca 15 i 50 otkažeš dogovor jer su ti izbile neodgodive situacije. I zaista sve možeš jer imaš mobitel i dostupan si praktički 0-24.

Prestrašno, ali tako je - kako je. Svim tim novotarijama se odupreš onoliko koliko možeš i kako znaš, i super je dok još imaš kontrolu nad vlastitim životom i dok se odupireš spoznaji da ti mala sprava diktira život, jer volim reći, mobitel je tu da služi meni, ne ja njemu!

Jedino mi žao djece, postaju robovi, a da nisu toga niti svjesni. Mame kad odu kafić na kavicu često uvale mobitel klincu samo da u miru popiju kavu i budu malo u miru, to je tako, život, nažalost. Djeca već u sitnim razredima osnovne škole imaju svoj mobitel i to bilo kakav. Kladim se da pola te mularije ima bolji mobitel nego što ga imam ja.

Jučer navečer zovem frendicu i ćakulamo, pitam je gdje ti je sin?

Kaže ona: evo traži Pokemona mobitelom po naselju (za one koji ne znaju - pojavila se neka nova aplikacija kojom tražiš Pokemona po svom gradu - ne kužim šta je to i čemu služi, ali ok, to je kao sad nešto što je in...)

Nisam joj ništa komentirala jer nemam niti što pametno za reći osim da mi je ponekad žao nas svih.... Ludo neko vrijeme!




Post je objavljen 12.07.2016. u 12:02 sati.