Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/astrosailor22

Marketing

Ovce, ali ne paške

Klasik pisca kog sam se prihvatio u zadnje vrijeme, Philipa K. Dicka. Mislim da sam gledao
film, ali se ne sjećam da li sam čitao knjigu, "Sanjaju li androidi električne ovce" je bio
prijevod. Nije ni bitno, jer bi to i tako bilo u pradavna vremena: u prošlom
stoljeću i u nepostojećoj državi, na nepostojećem jeziku. Zar sam već tako star? Da.
Na Balkanu se brzo stari, oni koji imaju sreće doživjeti starost. Dakle sada sam "napredovao",
kao i oni deseci tisuća koji su, zajedno sa mnom, napredno otišli zarađivati za život negdje
gdje to ima smisla, pa sam se mogao prihvatiti knjige u originalu. Bar neka korist od pečalbe,
čovjek nauči jezike, upozna druge kulture.

U današnjim gradovima obično nas smeta buka. Ph.K.Dick ovdje opisuje
suprotno, svijet u kojem caruje tišina. Post-atomsko doba, ljudi su iselili
sa Zemlje, koja je zagađena radioaktivnošću nakon atomskog rata. Na Marsu im
uvelike pomažu roboti i androidi, ali na Zemlji su zabranjeni. Valjda od
straha da ne preuzmu stvari u svoje ruke, jer se polako zatiru granice tko
je robot a tko živo stvorenje. Ne pomaže činjenica da su ljudi ohrabrivani
da odu, a jedini koji ostaju su umno manje ili više "specijalni", ostavljeni
da obavljaju manualne poslove, da sve ne pojede entropija. Ali djeluje samo
kao odlaganje potpunog napuštanja planete. Čak su i životinje umjetne.
Upravo oko životinja Dick gradi emocionalnu potku priče, jer posjedovanje
životinje, prave, žive, je predstavljeno kao statusni simbol. Ubrojivši
insekte, pauke... Svijet je stvarno potpuno otišao k vragu.

Gradovi izgledaju kao Detroit u vrijeme najveće krize: prazne zgrade, tamo
gdje su nekad stanovale porodice, nema nikoga, po jedan stanovnik na zgradu
ili čak kvart.

Lovci na androide (koji bježe, ilegalno, s Marsa na Zemlju) imaju za zadatak
uništiti ih. Ali, problem ih je pronaći. Za to su smišljeni testovi, koje
su lovci obavezni primijeniti na androidima-ubijanje živih bića, makar i
slučajno, je nezamislivo. Testovi su bazirani na vremenu reakcije u odgovoru
na situacijska pitanja iz života-za androide ta reakcija je sporija.
Za novije modele, najbitniji je test baziran na empatiji.

Problemi nastaju kad testovi, zbog sve naprednije tehnike, nisu više u stanju
razlikovati androide od ljudi. Također ljudi, a posebno lovci na androide,
počinju razvijati empatiju prema androidima, i nisu ih više u stanju
bezosjećajno ubijati. To dodatno komplicira priču, posebno u momentima kad
više nismo sigurni tko je tu android, a tko čovjek!

Znakovito je da su androidi uništeni (ubijeni?), ali sasvim sigurno je da će
ih biti još i još... što se ne može reći za ljude. Zemlja je za njih izgubljeni
svijet.

Knjiga daje za misliti, posebno danas, kad se sve više javljaju glasovi upozoravajući na
opasnost ovisnosti o umjetnoj inteligenciji i prepuštanja odlučivanja kompjuterima. Ta
diskusija nije još pravo ni počela-ova knjiga bi morala biti obavezno štivo onima koji će
donositi odluke.


Post je objavljen 22.06.2016. u 00:34 sati.