Kužim da je nekima stvarno stalo do igara, stvarno mi je to jasno, pa ja sam i Karamarka prešila u Kendi Trešu, rasturam do te mjere da čekam da mi se jave sponzori! Ali mi nije jasno kako svu tu silnu masu toliko mogu opčiniti i raspizditi neke ispričane i izlizane priče i situacije, čude se ko kokoš jajetu, pun Fejs nadrkanih i gnjusnih statusa. U nekoj drugoj državi; nekoj koju ne nastanjuju većinom neki inertni likovi koji pate od teškog oblika žudnje, popraćenih stalnim napadajima ogorčenosti (ili obrnuto?), ambiciozni poput stare kuhinjske krpe; u toj nekoj dalekoj državi shvatila bih bijes njezinih stanovnika na nekolicinu huligana koji sramote ostatak nacije. (Da, sramote. Ovo nije teroristički čin, netko previše gleda CSI)
A u ovoj državi? Dajte, molim vas.. Sve te usplahirene duše treba biti sram jedino što takve akcije ne poduzimamo na prosvjedima. Ne oni - svi mi. Plaču ko curice za izgubljenim bodovima, penalima i sankcijama, a suzu ne bi pustili za svim izgubljenim godinama, za svima onima koji su napustili državu (kukavički ili hrabro), za nama koji smo ostali i borimo se, za državom koju sutra nećemo ni imati jer je vama do igara.
Da ne živim tu gdje živim, da najveći zločinci i kriminalci (uključujući i one iz lože) ne 'lade jaja po jahtama koje smo mi platili, tada bih bila prva koja bi maštala o tom kak' im raznosim u dupetu pizdarije koje su popalili. Ovako mi to baš i nema nekog smisla.
Pokušajte zabaviti umove nekim bitnijim stvarima, tada će ovakve situacije možda biti vrijedne osude od strane društva koje činite i koje vas okružuje.
#TeškoBudaluZabaviti
Post je objavljen 19.06.2016. u 01:12 sati.