Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/7th-art

Marketing

FILMODROM U BJELOVARU

D4.MARTINAC (2015)
(Martinac, 62', Hrvatska; dokumentarni)
Redatelj i scenarist: Zdravko Mustać
Producentica: Vera Robić-Škarica



Ako imaš potrebu za filmom treba ti dati film, ako nemaš potrebu za filmom – treba ti zabraniti da gledaš filmove. Za ljude koji imaju potrebu za filmom, kojima film pomaže, koje film drži u životu – za te se ljude snimaju filmovi.

Ivan Martinac

Napomena: Do tuda je došlo da potonji tekst neće biti recenzija za odgledani film, ili će to samo jednim dijelom biti. Ali nema veze.

Film „Martinac“ pogledao sam u nedjelju, 29.5. u novootvorenom Kino klubu „Filmodrom“ kojega je u sklopu dokumentarnog festivala Udruge DOKUart u gradu Bjelovaru organizirao predsjednik bjelovarske udruge Denis Hladiš.

Zamisao „Filmodroma“ je, kako sam se imao prilike upoznati, organizirati projekcije domaćih i stranih dokumentarnih i igranih filmova, organizirati cikluse starijih i art filmova. Mogu samo reći da mi je bila čast upoznati se sa idejom projekta i da će ovo malo bjelovarsko kino biti mjesto kamo ću se vrlo rado zaletjeti. Osim toga, zamisao je da udruga privuče ljude na raspravu o vrijednim temama vezanim uz film i ne samo film jer film korespondira i prepliče se kroz toliko stvari u svijetu, društvu, životu i ljudima oko nas. Što je jedan kvalitetan umjetnički film ili što je neka tema koja struji kroz film ako se o njoj ne razmišlja i ne govori? Ako gledamo filmove samo iz kakve stimulativne navike i kažemo iza pogledanog filma u najboljem slučaju kako je film dobar ili je film sranje, kakvi smo mi to onda gledatelji? Čini se da je onda naša potreba za filmom malo čudna. Ti ljudi, premda gledaju filmove, zapravo nemaju istinsku potrebu za filmom. Dakako, ako smijemo reći da jednoj vrsti publike film služi kao sporedna zabavna stvar, smijemo tako reći i to da je film i nešto sasvim drugo – nešto na što nitko živ ne reagira, ili je takvih mali broj – a to je film kao umjetnost ili umjetnost kao film.

Film pred kojim sam se našao tog nedjeljnog poslijepodneva je nešto što dira u samu srž filmske umjetnosti. Osjećao sam se kao da sam u filmu Nuovo Cinema Paradiso. U poluosvjetljenoj maloj sali komornoga tipa pogledao sam dobar i ozbiljan dokumentarni film koji je montiran u isječcima iz Martinčeva života, i popunjen intervjuima-svjedočanstvima njegovih prijatelja, suvremenika i drugih mislilaca; koji dakle govori o jednom genijalcu i filmskom avangardistu „splitske filmske škole“. Martinčevi su filmovi, iz šezdesetih godina 20.stoljeća nabijeni egzistencijalnim traganjima u kojima je nerijetko pojedinac on sam. Njegovi eksperimenti rakursima nemaju svrhu da gledatelj shvati bilo što dramatično, melankolično, tragično ili romantično. Režiser je nitko, i taj nitko ima privilegij da kamerom snimi kvadrat na traci punoj nizajućih kvadrata. Malo savršenstvo može trajati svega tri minute.



Stil, naime, pripada djelu , a ne autoru iz jednostavna razloga što autor nije jahač nego jahani, onaj što ga djelo jaše, tako reći konj.
Ivan Martinac

Na filmu - o filmu govore filmski znalci koji su zadužili generacije svojim promišljanjem i djelovanjem (Galeta, Zafranović, Turković i dr.).

Ovaj osvrt je pozivnica i obavijest o tome da se u Bjelovaru puštaju umjetnički filmovi.





Post je objavljen 05.06.2016. u 14:02 sati.