Velebitska degenija

Marketing

Velebitska degenija (Degenia velebitica), je endemska biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae)i strogo zaštićena vrsta, simbol je Velebita a i Hrvatske, i nalazi se na kovanici od 50 lipa i najrjeđa je biljka u Hrvatskoj.
Zaštitni je znak i izuzetno bogate velebitske flore, a na Dan planeta Zemlje, 22. travnja, dodijeljuje se novinarska nagrada "Velebitska degenija" za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša objavljen u protekloj godini u bilo kojem od medija.
Velebitska degenija je ime dobila po mađarskom prirodoslovcu Árpádu von Degenu (1866. - 30. ožujka 1934.), zaljubljenika u Velebit koji je otkrio degeniju 1907. g. Degen je pogrešno svrstao degeniju u rod Lesquerella, u kojem su američke rijetke biljne vrste, a kasnije je August Edler von Hayek, jedan od najboljih botaničara tog doba, degeniju svrstao u rod Degenia, u kojem je jedina vrsta.
Ova biljka raste jedino u Hrvatskoj, i do sada je bila poznata kao endem tek malog područja na Velebitu na visinima oko 1200 m n. v., na jugoistočnim mjestima izloženima jakom vjetru, na kamenitim mjestima, gdje je sitno lomljeni kameni sloj, te u pukotinama stijena. Zbog sivosrebrnastog izgleda teško se uočava na stijenama kada ne cvate i bez uporne potrage teško je uočiti.

Nema puno godina da je degenija pronađena (1999 g.) , osim od prije poznatih nekoliko lokaliteta u divljini Velebita koje je pronašao Degen sa suradnicima , i na oko 500 m n/m na južnom dijelu Kvarnera i zbog toga su uz ostale turističko planinarske staze TZ Crikvenica i planinari označili put nazvan "Staza degenije", koji započinje u mjestu Sibinj, a završava u Kozici, oba mjesta na moru između Novog Vinodolskog i Senja. Ukupna dužina staze je 10 km, a obuhvaća dvije drage kanjonskog tipa uvučene u kopno između brda Veliki vrh (512 m nadmorske visine), Osredak (502 m nadmorske visine) i Vrataruša (510 m nadmorske visine). Stazu su nazvali po opisanoj rijetkoj biljci za koju se do tada vjerovalo da uspijeva samo na Velebitu. Staza prolazi kroz Vodnu dragu te obilazi Tomišku dragu po sjevernoj i zapadnoj stjenovitoj ivici na 400 do 500 m. n/m.

Put do nalazišta degenije se može započeti uz već spomenutih mjesta na moru Sibinj i Kozica, i iz mjesta Bile u Krmpotama i ovih vjetrenjača u Vrataruši.

Ova sjena dolje je od 45 metarskog krila vjeternjače iza mene (nosač je visok 80 m.) , a nadam se da neće sada naići Don Quijote i pokvariti idilu.

Nakon dosadnog puta po lošem McAdamu od vjetrenjača prvo se spuštam, a zatim i dižem prema ovim stijenama desno iza kojih očekujem vidjeti velebitsku degeniju (Pogodite od koliko lipa je bila kovanica koju sam našao dan prije na pločniku!).

Pa ondak još iza ovih.

Ispod mene provalija.

Vjetrenjače "preko puta" kao da me pozdravljaju.

Markirana staza degenije vodi od onih vjetrenjača ispod ove stijene.

Kamenjar je kao na Velebitu i treba oprezno hodati. Na ovom dijelu mogu i zmijoljupci doći na svoje, ali ja osim leptira i nešto drugih kukaca, jedne lisice blizu vjetrenjača, pokojeg guštera i balege jelenje divljači na dijelu kamenjara blizu šume nisam vidio druge životinje, pa ni zmije.

Ovo kamenje kao da pleše.

More djeluje blizu, ali je potrebno dobrih dve ure kako bi se sa mora stiglo dovde.

Nakon što prestane cvjetati degeniju je zbilja teško uočiti, na ovoj fotki ni ja je ne bih primijetio da nisam snimio (stavit ću poslije fotke za povećati sa označenim degenijama ) , a začuđuje što ju je Degen pronašao u bespućima Velebita baš ovakvu sa sivim sjemenim tobolcima, nakon cvatnje. (U cvatu je kasnije, mislim 1909. g. prvi vidio Kummerle, jedan od njegovih kolega).

U blizini nalazišta degenije vidio sam sjemenu glavicu kozje brade u kojoj se pokušala sakriti mislim viteška stjenica (Lygaeus equestris), a ova biljka je nekad bila češće korištena u prehrani (sliči maslačku, ali je veća i kad se ovako pogleda izbliza vidi se razlika) .