Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/suncokreti11

Marketing

Sviđati se svima ili samom sebi?

Baš sam neki dan razmišljala što sve radimo kako bi se dopali drugima?
Što sve radimo kako bi nas drugi voljeli?

Koliko puta u životu prekršimo neka svoja pravila samo radi toga što želimo biti netko drugi kako bi ugodili onom nasuprot nas, ma tko to bio, sasvim nebitno.

Ponekad su to roditelji, ponekad prijatelji, društvo, partner...

Svi do jednog mnogo smo puta u životu bili netko drugi ili smo još uvijek netko drugi kako bi se osjećali voljeni, prihvaćeni i osjećali se dio društva.

I sama sam često bila netko drugi, netko tko ja nisam, nešto što ja nisam i živjela neki tuđi samo radi tog prokletog osjećaja pripadnosti, radi tog osjećaja da te onaj netko voli i često iz straha od napuštanja i straha od biti sam.

Prošla sam mnogo faza u životu kao i svi, uvijek su me nekako učili da je važno da te drugi vole, da te drugi prihvaćaju, učili su me da moraš podviti leđa, učili su me da moram znati kad treba zašutiti bez obzira slagala se ja s time ili ne, učili su me samo najbolje tj. oni neki su mislili da je najbolje, vrijeme je pokazalo da baš i nije bilo najbolje tako, ali nema veze, nema zamjerke jer i oni su radili samo najbolje što i kako su znali.

Ok, šutnja, podvijanje leđa i sl. bedastoće, možda su dobre, ali za neke druge, ne i za mene, pogotovo kad znaš da ne treba šutjeti već reći ono što misliš, pogotovo kad znaš da ti je jezik jedino oruđe da se izboriš za svoje mjesto pod suncem, pogotovo kad znaš da trebaš izgovoriti to nešto i reći kako se osjećaš, ma možda čak i ne trebaš to izgovoriti naglas, ali znaš samog sebe da bi i na guzicu progovorio, i sve napravio, ali ne i zašutio - e to nikako, ali ne - nisu te tako učili, šuti, trpi i trudi se dopasti svima jer to je recept uspješnog života, to je recept za sreću.

Ok, možda i je sve to tako, opet ponavljam - kako kome.

Možemo li se uvijek u životu dopadati svima?
Mogu li nas uvijek u životu baš svi voljeti?

Mislim, a i sigurna sam da ti pokušaji dopadati se svima ravni su nečemu što se zove naučna fantastika, nema šanse.
Jednom davno probala sam jer mi je to tada bilo jako, jako, jako važno i tada nisam znala drugačije, tada nisam imala ovu životnu mudrost koju imam sada, tada se nisam toliko bavila životom kao što to radim zadnjih godina, tada nisam imala toliko životnog iskustva koliko imam sada, tada nisam radila na sebi koliko radim sada, tada mi je samo bilo važno da me svi vole, a kako sam se ja pritom osjećala, tada mi je bilo nebitno.

A ustvari jedino je bitno u životu kako se osjećamo, bez obzira voljeli nas ili ne...

Zanimljivo je da koliko god se mi trudili dopasti ljudima oko sebe i živjeli život napisan po njihovom scenariju, jer kao oni znaju što je bolje za nas, opet im nije dobro, opet nisu zadovoljni nama, jer ipak smo u nekoj situaciji trebali napraviti drugačije, jer oni bi to bolje, jer oni bi to drugačije i čemu onda sav taj trud oko njih?

Onda nekako vremenom shvatiš da ponekim ljudima koliko god se dodvoravao, koliko god plesao kako su oni napisali note opet nije dobro, opet i ponovo nisi dobar, opet si crna ovca, a onda jednog dana konačno shvatiš da nije problem u tebi, već je jedini i isključivi problem samo i samo u njima, jer su oni ti koji su nezadovoljni samim sobom, oni su ti koji su frustrirani svojim životom pa si daju slobode da kreiraju tvoj život, jer nisu imali muda srediti svoj život, pa misle da će tuđi bolje urediti, a ti sve to dozvoljavaš jer misliš da će biti bolje, a neće..

I onda jednog dana shvatiš da što god ti učinio uvijek će biti onih koji na tvoje postupke neće klimati glavom i neće ih odobravti.
I onda jednog dana shvatiš da što rekao uvijek će biti onih koji misle da znaju bolje od tebe o tvom životu.
I shvatiš da će uvijek biti onih koji to ne bi baš tako napravili i znaju da je bolje drugačije, jer ti opet radiš još jednom radiš krivo.

Onda jednom popizdiš, podvučeš crtu i dođe taj čarobni trenutak kad sve to fino shvatiš, kad ti se sve posloži u glavi da je nije do tebe već do njih, da imaš pravo ne svidjeti se svima, da imaš apsolutno i potpuno pravo da te ne vole i ne prihvaćaju, i naravno, shvatiš da je sve to u savršenom redu i normalno, e tada doživiš jednu vrstu slobode, jer kao što sam već rekla, nema šanse dopasti se baš svima, a i čemu?
Zašto se moramo svima sviđati?
Zašto nas moraju baš svi moraju voljeti?

Ne moraju, dapače, osobno - uopće ne želim da me svi vole, uopće ne želim sviđati se svima, jedino što želim je sviđati se sebi upravo ovakva kakva jesam, i jedino što želim je osjećati se dobro sama sa sobom u svojoj vlastitoj koži i tada se događa jedan apsurd, upravo kad postaneš sve ono što drugi ne žele od tebe, upravo onda kad živiš onako kako se tebi hoće, kad živiš na način da te više ne zanimaju tuđa mišljenja o tvom životu, kada živiš „bez dlake na jeziku“, kada živiš svoj život onako kako misliš da je najbolje za tebe, po vlastitim pravilima i bez imalo pardona, e tada se događa da te tada upravo vole svi još više.

Hoću reći, uvijek do sada i zauvijek će postojati oni koji znaju bolje, oni koji znaju više, oni koji bježe od svog jadnog i besmislenog života i tada u toj svojoj osobnoj bijedi počnu kopati po tuđim životima, uvijek će biti onih koji nas vole i poštuju ili ako ništa drugo, barem te prihvaćaju kao individuu, kao i onih koji nas ne vole, niti nas mogu naštampane vidjeti i to je sve sasvim u redu, nema tu zamjerke, ljepota je u različitosti...

Od sve silne ljubavi koju rasipamo naokolo radi nekog jeftinog povlađivanja i prihvaćanja od strane okoline ili koga god, najvažnija je ona ljubav prema samom sebi, jer kako ćeš drugom dati ljubav ako je sam sebi ne znaš dati?


Post je objavljen 19.05.2016. u 22:37 sati.