Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mojpotok

Marketing

Palača Milošić - Godina (ONLJOO 2)

Jedna od zgrada u Pazinu koja nikako ne zaslužuje da se do kraja raspadne i kojoj ću baš zbog toga pokloniti najprije pažnju je ova na slici. Obično se spominje kao "kuća s grbovima" a ja predlažem da se ubuduće zove palača Milošić - Godina, po prezimenima dviju porodica koje su u njoj stanovale. Ili možda Palača Mildenhof? Ili Decorte?


Ako niste nikada bili u toj zgradi puno ste propustili, ali nemojte više niti pokušavati. Zgrada će se svakog časa urušiti, zapravo, ovaj dio zgrade koji je na slici lijevo je nedavno već ostao bez krova, a središnji dio koji nadvisuje prolaz, samo što se nije urušio. Ostalo mi je u sjećanju široko stepenište kojim se iz prostranog dvorišta kroz široka vrata zaštićena od sunca razgranatim stablom glicinije penje na kat, zapravo polukat, neobični ornamenti na plavkastoj žbuki hodnika, dijagonalno postavljena stepeništa sa (polu)kata na (polu)kat, ognjište u svakoj sobi, pa i onoj najmanjoj koja gleda na sam Kaštel kroz prozorčić do kojeg su do nedavno bila ugrađena dva grba, a danas je ostao samo jedan. Osjećao sam se u toj majušnoj prostoriji kao onaj Andersenov vojnik koji u potkrovlju krpa poderanu čizmu...Pitam se, da li je netko uspio na vrijeme napraviti arhitektonski snimak unutrašnjosti zgrade? Teško da će više to biti moguće. Nadam se da je novi vlasnik to učinio.

Zgrada je, naime, pred petnaestak godina promijenila pretežitog vlasnika i on je namjeravao tu nešto komercijalno urediti, ali je kao po običaju sve zapelo, ne sjećam se više da li na uvjetima konzervatora ili na nemogućnosti osiguranja pristupa zgradi vozilima. Uglavnom, zapelo je.

O povijesti zgrade
O palači piše Nerina Feresini u knjizi Ricordo di Pisino, te donosi na str 48 i 49 tri stare fotografije, uz koje navodi da je ulica u kojoj se palača nalazi poznata pod imenom La cale dei Nobili, te da se radi o najstarijoj ulici u gradu, dijelu grada u kojem su stanovali ministerijali, tj. službenici i zaposlenici administracije Pazinske knežije. Napominje da su kuće u ruševnom stanju, dijelom zbog bombardiranja u drugom svjetskom ratu, dijelom zbog dotrajalosti. Skreće pažnju i na neobičnu izvedbu ulice koja je poprečno išarana kamenim trakama kako bi se po njoj lakše hodalo.
Uz sliku ulaznog portala do kojeg se stiže iz dvorišta navodi da se radi o lijepom kamenom portalu kuće Decorte u kojoj je nekad bilo sjedište suda. Treća slika prikazuje dio zgrade sa grbovima i tu Feresini skreće pažnju na karakteristične balkone koji svjedoče o dugogodišnjom germanskom utjecaju. Za donji grb, koji je ugrađen u zid kaže da prikazuje janje i nosi natpis 1555, a gornji je nagnut na zid i prikazuje dvoglavog orla.

Od izdavanja ove knjige je prošlo 37 godina i danas je građevinsko stanje opisanih zgrada značajno lošije, gornji je grb nestao, možda je negdje spremljen ili čak ukraden, a o povijesti zgrade znamo otprilike koliko je znala i Nerina Feresini, vjerojatno i manje.

Tko su bili Decorte?
Kakav je to sud ovdje zasjedao?
Čiji su to bili grbovi?

Decorte
Obitelj Decorte se u Pazinu spominje od oko 1817 kada je neki Joannes Baptista De Corte doselio iz Italije i upisan u Status Animarum kao stanovnik kuće broj 35 na Buraju, čiji je vlasnik bio Joannes Pojani. Upisano je da je porijeklom iz mjesta Cadubrio, Abruntij što je vjerojatno današnji Auronzo di Cadore u pokrajini Beluno.
Decorte se ženi Pazinkom Antonijom Križanac, te se sele iz kuće u kuću. Jedno vrijeme stanuju na Buraju, Pristavi, pa na Dubravici gdje 1825 Ivan Baptista umire u četrdeset i trećoj godini. Dok su još stanovali na Buraju dobili su dvoje djece: Margaritu 1818 i Antona Franju 1819.
U kratkom internet istraživanju pronalazim Antona Decorte-a kao pomoćnika župnika i ujedno učitelja u Tinjanu 1848., a već desetak godina kasnije kao rektora i profesora na bogoslovnom sjemeništu u Trstu (1859 – 1868). Moguće je da se radi o istoj osobi, te da od njega potječu svi kasniji pripadnici te porodice u Pazinu. Međutim, u devetnaestom je stoljeću prezime Decorte bilo prilično rasprostranjeno u Evropi, tako da ih nalazimo gotovo u svakoj zemlji. Neki Pietro De Corte porijeklom iz Ovara (Italija) spominje se 1858 kao graditelj orgulja u Fažani. Svoju je orguljarsku radionicu imao u Cividale-u.
Odgovori leže u matičnim knjigama Pazina nastalim nakon 1820, pa prepuštam drugim istraživačima da istraže do kraja rodoslovlje, aktivnosti i značaj te porodice.

Godina
U vrijeme kada su Decorte-ovi doselili u Pazin palača koju spominjemo pripadala je obitelji Godina, točnije Martinu Godini okružnom sucu. Ta se obitelj u Pazinu spominje od druge polovice 17.stoljeća, ali se otprilike u isto vrijeme spominje i u Rijeci, te Medulinu, Ljubljani, Beču i drugdje, pa valja biti oprezan. Pazinski Godine su se kroz više generacija bavili kožarstvom i stanovali su u današnjoj ulici Franine i Jurine. Već prije 1804 Martin Godina zajedno sa već postarijim ocem Franjom seli u palaču uz Kaštel, dok njegov deset godina mlađi brat Franjo živi još neko vrijeme u kući u ulici Franine i Jurine, a zatim njegovi potomci sele u Žminj pa u Trst, dok on sam seli na stanciju Godina par kilometara južno od Pazina.
Godine su posjedovali još jednu kuću u Pazinu, u današnjoj ulici Prilaz Kaštelu, i to onu kuću koja je nadsvođivala stepenište koje danas vodi prema ulici Istarskih narodnjaka i Buraju. U toj je kući stanovao Martinov najstariji sin Gabrijel sa obitelji. Iz te obitelji potječe Matija Josip Godina koji je 1830 do 1834 radio kao župni učitelj u Tinjanu i bio je omiljen jer je nastavu držao na hrvatskom jeziku.

Plemeniti Milošići od Mildenhofa

Još prije obitelji Godina u istoj su palači stanovali plemići iz obitelji Milosich de Mildenhof. Zasigurno su u njoj stanovali između 1771 i 1783, što se može (uz dosta muke, doduše) provjeriti u pazinskim matičnim knjigama, (pa onda to još usporediti sa Franciskanskim katastrom.) Vjerojatno su u istoj palači stanovali generacijama, ali se to danas ne može sa sto postotnom sigurnošću tvrditi, jer se kućni brojevi po prvi puta uvode u pazinske matice 1770 godine.
Milošići se u Pazinu spominju već od 1579 (De Francesci, L'Istria), a potječu iz Solkana kod Nove Gorice, gdje je u crkvi Sv. Stjepana bila obiteljska grobnica Mildenhofa.
Možda je začetnik pazinske loze Ivan Milošić, spomenut 1582 kao "contrascriba pisini" ili "controscriba pisini". Iste je godine upisan i sa skraćenim oblikom prezimena "Milos" pri krštenju sina Jakova Nikole. Ponovno se ženi 1600. godine i to udovicom Pazinca Hieronima Raba, a vjenčani im je kum Bernardin Barbo, tada zapovjednik grada.

U pazinskim se matičnim knjigama rodoslovlje Milošića može sa dovoljnom sigurnošću pratiti od 1664 nadalje i to kroz pet generacija:
Ivan Leonard Milošić (+1674. sa 40 godina) oo Elizabeta XY
Nikola Milošić (*1651. +1751.) oo 1688. Margarita udovica plemića Gašpara Rampela; 2 oo Olympia XY;
Ivan Anton Milošić od Mildenhofa (1705. +1782.) vicekancelar i kancelar Pazinske knežije oo 1739. Katarina plem. Stemberg iz Rijeke (* oko 1700. + 1773)
Josip Nikola Marija od Mildenhofa (*1740. Pazin; + u Trstu) "vicarius criminalis" u Pazinu od oko 1780, a od 1793. "giudice criminale" u Trstu; oo 1769. Terezija Magdalena Rossi Sabadini (?) iz Rijeke

U vrijeme dok su Josip Nikola i Terezija Magdalena živjeli u palači rađala se peta i poslijednja generacija Milošića u Pazinu. Od devetoro djece rođenih između 1771. i 1782. čak petoro nije preživjelo prvu godinu života. Najstariji sin Anton bio je kasnije u Trstu savjetnik Trgovačkog suda i Pomorskog konzulata, dok mi sudbina druga dva brata i najmlađe sestre zasad nije poznata...

Čudo sv. Notburge u palači Milošića
Od desetak čudotvornih ozdravljenja po zagovoru sv. Notburge koja su opisana tijekom 18. stoljeća u Pazinu, jedno se desilo baš u palači Milošić. Jednogodišnja je kćer Ivana Antona i Katarine, naime, prestala disati i činilo se da će umrijeti.Tada joj je majka na usta stavila kip sv. Notburge i dijete je počelo ponovno disati.

...nastavlja se...

IZVORI: Nerina Feresini: Ricordo di Pisino; Carlo de Francesci: L'Istria - note storiche; Godefridus Henschenius i drugi: Acta Sanctorem; i vlastita istraživanja u Državnom arhivu u Trstu (Franciskanski katastar); Državnom Arhivu u Pazinu (Matične knjige župe Sv.Nikole, Pazin) i Državnom arhivu Rijeka (Fond obitelji Rapiccio) NAPOMENA: Detaljni popis izvora, sa detaljima tiskanih izdanja, brojevima citiranih stranica i brojnim fusnotma i linkovima šaljem na zahtjev

Post je objavljen 22.05.2016. u 15:41 sati.