Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miskoi

Marketing

Banana


Banana


Glazba je gromoglasno treštala, spiker još gromoglasnije upozoravao na vrijeme, do starta utrke dijelilo ih je još nešto više od dvadeset minuta, a velika se gomila trkača i trkačica uzbuđeno tiskala i njihala poput valova na uzburkanom moru, kad Vilko odjednom osjeti nalet vruće mučnine, koji mu natjera graške znoja na čelo. Nestrpljivo, nadlanicom ruke u kojoj je držao plastičnu bocu s vodom, obriše znoj s čela, znajući da mu je ta kretnja uzaludna: znoj je istog časa ponovo potekao, orosivši mu čelo, lice, pa ga nije htio više brisati, samo se nervozno vrpoljio, prebacujući težinu noge s lijeve na desnu i obratno. Mučnina je izbijala iz želudca i Vilko je točno mogao pratiti kako mu se penje uz grudi prema grlu i panika ga umalo ne ulovi: zar će povratiti? Ovdje u gomili veselih trkača i trkačica koji veselo očekuju start ovogodišnjeg "Wings for Life World Run" trčanja?

Sve je bilo u najboljem redu dok nije pojeo onu prokletu bananu. Na putu za Zadar, da bi učestvovali u "Wings for Life World Run", zaustavili su se nakratko ne bi li protegnuli noge nakon duge vožnje i Vilko je pojeo bananu s uživanjem, dok mu je pogled bludio plavim morskim daljinama i sivim otocima. Sve je bilo kako treba biti: dan je lijep, sunčan, društvo dobro i raspoloženo i za trkačke priče i za trčanje, ali kad su ponovo sjeli u auto i krenuli dalje, mučnina iz dna želudca popne se Vilku u samo grlo. Gutao je i gutao buljeći u sivu traku koja se ujednačeno odmotavala ispod kotača i konačno je zatvorio oči. I više ih se nije usuđivao otvoriti.
Mučnina je bila gotovo sasvim ista, Vilko ju je dobro pamtio, kao i onog veoma dalekog dana, kad je vrlo mladi Vilko prvi put isplovio s brodom na svoje prvo putovanje. Istog trena kad su prošli pored Krka i cresa, brod je počeo posrtati, a Vilka zahvatio ledeni znoj, dok mu je želudac skakao poput lifta, gore-dole. Tri je dana neprekidno povraćao i mislio kako će umrijeti, ali je, naravno, preživio, kao i mnogi prije njega i više mu nikad niti jedno prijevozno sredstvo nije pričinjavalo slične neugodnosti, sve do ovog jutra. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Zašto baš sad? Kad ide trčati, učestvovati u trci koja se održava jednom godišnje u čitavom svijetu, istovremeno?

- Još deset minuta! - zaori se glas sa zvučnika miješajući se s glazbom nad glavama trkača.
"Da izađem?", upita se Vilko. Pogled mu odluta prema zelenoj površini parka i misao, kako bi bilo lijepo izaći napustiti tiskajuću gomilu i leći u travu, odahnuti, prestati osjećati napetost, i tu, mirno ležeći, dočekati povratak svoji prijatelja trkača i suputnika, koji ni sumnjali nisu što se s njim događa.
Jedno se vrijeme poigravao s tom mišlju, a onda se zastidi, otpije još jedan gutljaj vode iz bočice, pa je odloži na sam rub staze: ostati će i trčati i dati će sve od sebe. Još nikad nije odustao, pa neće ni sad!

I onda su konačno krenuli i gomila se uzbuđenih trkača počela micati s mjesta, Vilko s njima, osjećajući poznatu trkačku napetost u grlu, ali sad je još nečeg bilo u grlu, gorkog i prijetećeg. Nije se brzo trčalo. Rijeka se ljudi valjala i Vilko s njom, korak mu je, gle čuda!, bio lak i osjećao je snagu u nogama, ali kad god bi pokušao ubrzati, nečije tijelo bi mu zasmetalo i to ga je ljutilo i uzbuđivalo, dok je nastojao poriv za ubrzanjem obuzdavati.
Čelo je Vilkovo gorjelo i pitao se, nema li vrućicu? Ali nije ga bilo briga. Slušajući bodrenje gledatelja koje je bilo bučno i neprestano, bilo mu je drago što je ostao, što nije otišao i legao u travu. Ipak je ovo doživljaj kojeg mnogi trkači neće nikad doživjeti, zar ne? Isplati se malo pomučiti. Samo da nije bilo one banane ... onda se osmjehne trčeći i dalje, dok je sunce počelo nemilice peći, a grlo postalo već sasvim suho, sjetivši se one rečenice koju svi u Hrvatskoj znaju:
"U banani smo".
Zbog banane je u banani, mislio je Vilko i trčao smijuljeći se, zgrabivši plastičnu čašu vode i prosuvši je po kosi. Brzo ju je odbacio, dohvatio drugu čašu i žedno ispio mlaku vodu. Sad može i malo brže, pet je kilometara iza njega, mora uspjeti istrčati još barem toliko ...

Otprilike osamsto metara prije desetog kilometra, Vilko, a i svi ostali oznojeni i zadihani učesnici trke oko njega, začuju sirenu: dostiže ih automobil koji će označiti kraj njihovog trčanja, kraj učestvovanja na ovoj trkačkoj manifestaciji.
U Vilku se, usprkos umoru i bolu u stomaku, potkrijepljenim sad i laganom glavoboljom, probudi prkos i on se, onako umoran, pomalo bezvoljan, uspravi u čitavoj svojoj visini i pojuri koliko god je brže mogao. Mora istrčati barem deset kilometara, prije nego li ga vražje vozilo dostigne i prestigne.
Krajičkom oka ugleda sa svoje desne strane mladu djevojku kako grabi pored njega čineći isto što i on čini, trči svom mogućom snagom bježeći od vozila, bježeći od završetka trčanja, nastojeći produžiti doživljaj što je više moguće. Zajedno su trčali dajući sve od sebe, trčeći sve brže i brže, dok ih je sunce nemilosrdno peklo i dok ih vozilo nije konačno prestiglo.
Bilo je gotovo. Vilko pogleda na sportski sat i usprkos umoru i glavobolji osmjehne se: istrčao je deset kilometara i tristo metara. Da nije bio u banani zbog banane ...
Odmahne rukom i opusti se, vrijeme je uživanju, pa zamoli djevojku s kojom je trčao posljednjih osamsto metra za zajedničku fotku: nakon mučnine, ovjekovječiti će jedan lijepi sportski trenutak koji je nadvladao sve prateće neugodnosti koje su ga vjerno pratile, ali koje su sad potisnute u zaborav ovim lijepim trenutkom.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Post je objavljen 18.05.2016. u 10:20 sati.