Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bromberg

Marketing

Sumrak

Paškval se još jednom pogledao u špigl, vođen slabom nadom da će mu odraz ipak dati kakav-takav argument da još malo odgodi stvar. Vraga, mora se ošišati, zarastao je preko svake mjere.

Dohvati jaknu i krene. Tek što je zakoračao ulicom zastane, gurne ruku u džep, pa u drugi, okrene se i vrati kući. Zaboravio je novce: brijač voli da mu se plati.

Drugi pokušaj bio je uspješniji utoliko što se vratio već s izlaznih vrata, uštedjevši tako nešto na vremenu. Ovaj put krenuo je bio bez telefona. A nikad ne znaš, možda Ida nazove.

Napokon potpuno opremljen – uzeo je sad čak i knjigu za slučaj čekanja u brijačnici - otpravi se prema gradu. Već sto godina šiša se na istom mjestu, pronašao je tog brijača nakon što mu je ona sisata frizerka postala već sasvim nepodnošljiva. Žena megafon! Žena stadionski razglas! Što veće sise to jači glas (i neumorniji!), valjda. A još k tome je žena personificirani Narodni radio i Večernjak u jednom.

A ovaj brico šuti i radi. Reklo bi se i da je pomalo zamišljen. U svakom slučaju jeftin i brz. Paškval se, na užas ženskog svijeta, uvijek dao šišati jednako: mašinom skinuti svu kosu, do par zadnjih milimetara. A brijač bi ga zgotovio za nekoliko minuta.

„Sad ste mirni šest mjeseci.“

Trideset kuna, Paškval bi uvijek dao četrdeset.

Izašao je iz prepunog tramvaja pa se vratio tri zgrade unatrag do brijačnice. Imao je što vidjeti: izlog prekriven novinskim papirom a kod kvake ulaznih vrata isprintano 'zatvoreno zbog preuređenja'.
Jebote, ode i brico.

Paškval bijaše baš razočaran. Skoro pa ljut. Susjedni lokal, odmah do netom propalog frizeraja, bio je kafić. Nekad je to bilo simpatično mjesto, ali otkad su ga prije dvije godine preuredili u nekakav fensi loundž dizajn kurac palac, Paškval u njega više nije ulazio. A ni stari brico već duže nije dopuštao da se red za šišanje čeka u birtiji, „to stvara zbrku“.

Ovaj put Paškval uđe. Popit će kavu a možda znaju i što je bilo s brijačem.

Nađe si mjesto za šankom, između dva yuppieja s jedne strane i neke ultra sređene pičke dugih nogu s druge. Pomisli kako mora da su negdje u blizini otvorili centralu neke lihvarske institucije. Neraspoložen na trenutak što i njemu švicarski franak ne kupi takvu obleku – ali kad razmisli, znao bi on potrošiti lovu mnogo bolje - naruči kafelato.

Dok mu je šanker pružao šalicu, Paškval iskoristi priliku i upita kad je zatvorio brijač. „Evo nema ni tjedan dana“. Šanker se pokazao iznimno dobro obavještenim: kad je Paškval promrmljao nešto o krizi (ne sjeća se sad je li pala i riječ 'globalna'), bi promptno ispravljen – „ma kakva kriza, imao je stari prometa, mi se svi šišali tamo“ (Paškvala bi zapravo zanimalo tko su to 'mi', ali pusti konobara da priča)“Nego uništili ga oni njegovi, samo ne znaš koji.“

„Tko njegov? Koji?“

„Pa ona dva debila, sinovi. Jedan džanki, drugi kockar. Kako će išta para ostat u kući kraj njih dvojice...“

Paškvalu se raspoloženje sasvim pokvari. A i nije mu bilo baš jasno. Kako onako finom čovjeku deca mogu ispast takve bitange? Uostalom tko zna, možda kelner voli pričati priče...

„Ne bih se ja prijatelju iznenadio ni da je stari u nekom sanatoriju završio. Znaš kojem, psihičkom.“

Paškval požuri sa srkanjem kave. Postaje mu sve nelagodnije ovdje. Em je šanker s njim prešao na 'ti', em su već i prijatelji! Sad mu je krivo što nije platio odmah, ovako će morat još učvršćivat prijateljstvo. A još ga i fensi koka slijeva nepogrešivo gađa cigaretnim dimom, pri čemu je Paškvala najviše živciralo što mala gotovo da uopće ne puši, samo drži tu pljugu kako bi zaposlila ruku.

„...ili ga je jedan od one dvojice raspalio po tikvi kad je stari uskratio lovu“, dometne šanker miješajući neki koktel.

Neki zabavnjački hit sa zvučnika (šanker tu doduše nije sasvim kriv, naprosto je jedna donedavno relativno podnošljiva radio stanica otišla u kurac) i stravičan prizor kad se ona dvojica cool afterwork yuppieja počinju zibati prikljuičivši se hitu, bili su kap koja prelijeva čašu. Paškval zgotovi kavu, plati bez trinkgelda, odmori još sekundu sasvim neprimijetno oči na pičkinim nogama i ode.

Nije se osjećao dobro. K tome je počinjao i sumrak. Paškval nije volio sumrak. Uvijek bi se rastužio, i za mnogo boljih dana. Sad kao da mu se duša naježila. Nije bio sasvim svoj. Vlastiti grad postajao mu je iskrivljen i stran.

Upao je u čudno stanje. Činilo mu se da grad pada pod neobranjivom najezdom konglomerata sastavljenog od četa konobara, lihvara i izvodjača eurosong-muzike. A da na izlazu iz grada, u nepreglednoj koloni koja bježi pred neminovnim porazom, prepoznaje i starog bricu. („sisata frizerka sigurno je ostala“, pomisli analizirajući svoje ludilo. "A ono tamo iza brice....jel ono tamo Ida?")

U tom sada izmijenjenom gradu valja mu pronaći novog brijača. Danas brijača, sutra psihijatra?

Onda se sjeti telefona: onako zaboravljenog u džepu jakne, zasigurno ga ne bi čuo da je zvonio. Ni u kafiću, ni sad u prometnoj ulici. Nema šanse da bi. No way.

Izvadi ga i pogleda zaslon. No unanswered calls. No messagges.

Post je objavljen 15.05.2016. u 18:50 sati.