Pisao sam nedavno o dužničkom ropstvu u kojem sam živio proteklih godina. Najtežu etapu izlaska iz njega priveo sam kraju prije mjesec dana - riješio sam se svih velikih kredita i otplata. Iako sam znao da to nije sve, jer imam još i dugove obrta i neke režije dugo vremena neplaćene, ipak je sve postalo lakše jer sad u preostale dugove mogu pretočiti konkretne iznose iz plaće i tako ih lako riješiti.
Opustio sam se malo. Počastio sam se dva puta nekom klopom vani. Nije da to nisam napravio godinama, jesam ponekad, ali ovaj put nisam imao osjećaj da kradem od samoga sebe .
Svejedno - bolje da to nisam napravio. Jer ništa, ali baš ništa ne može čovjeka rastužiti kao spoznaja da nema s kim podijeliti radost. Da nema s kim proslaviti uspjeh.
Ona, koja je u toj mojoj borbi bila podrška (jer valjda nitko ne može ne valjati u svakome smislu) u svemu je ostalom odlučila biti idiot. Dugo već nismo skupa i dugo ju već ne volim vidjeti.
I opet mi je kriva.
Kriva za krah radosti.
Srećom, neke su se stvari u pravilnicima i propisima promijenile, tako da u sljedećih mjesec-dva trebam riješiti duplo više dugova nego što sam planirao ovoga proljeća. Opet je frka, opet nema love.
Opet je teško. Srećom.
Jer za samačku radost ja nemam dovoljno snage.
Post je objavljen 29.04.2016. u 10:33 sati.