Stoljeće i pol je jedva prošlo od našeg zadnjeg susreta s Mongolima. Džingis, Ogotaj, Subutaj i europska kampanja, pa zatim vrhunac carstva za vladevine Kublaj kana, seoba prijestolnice iz Har Horina u Peking, sve to je sad samo daleko sjećanje na izgubljeni svijet.
Pogledajmo ukratko što se u međuvremenu događalo- otkako su 1368. kineski pobunjenici iz Pekinga protjerali Toghana Temüra posljednjeg vladara mongolske dinastije ništa više nije bilo isto. Samo stopedesetak godina nakon Džingisa Mongoli su se morali vratiti na sjevernu stranu pustinje Gobi.
Toghanov sin Ayurshiridhara je pokušavao objediniti plemena oko stare prijestolnice Har Horina (obično se u zapadnoj literaturi naziva iskrivljeno Karakorum) koju je počeo raditi Džingis, a dovršio Ogotaj. Tamo je namjeravao obnoviti snagu na izvornim mongolskim stepama. Sanjao je da će se jednoga dana vratiti u Peking na prijestolje koje je njegov otac izgubio...
Međutim u Kini se uspostavila dinastija Ming čiji vladari su bili Han Kinezi, njihovo vrijeme je stiglo. Mingovska vojska se osilila i više puta provaljivala na mongolski teritorij, 1380.g. dosegli su Har Horin i razorili ga, a 1388. nanijela je Mongolima najteži poraz poslije kojeg je nastalo rasulo među mongolskim plemenima.
Prvi put od vremena Džingisa nad svim plemenima više nije vladao jedan kan nego su neka plemena proglasila autonomiju, ubrzo su se zavadila i počela ratovati međusobno, povijest Mongola se preokrenula u stanje anarhije prije Džingis kana.
Na zapadu su zavladali Ojrati, skupina mongolskih plemena koja za vrijeme Imperija bila marginalna, jer nisu (za razliku od istočnih Mongola ili "džingisida") bili u krvnom srodstvu s drevnom vladarskom lozom Bordžigin, koja je potekla još od Kabul Kana (Džingisovog pradjeda).
u 15. st. pod vodstvom karizmatičnoga Esen-kana Ojrati su pokorili istočne Mongole/džingiside, a 1449.g. stigli su nadomak Pekinga. Esen-kan je u bitci zarobio mingovskog cara Ying-tsunga, ali kineski generali su i bez njega uspjeli odbiti Ojrate i protjerati ih na sjever preko Gobija.
1455. Esen-kan umire i dominacija Ojrata slabi. Istočni Mongoli se nakon dugogodišnjeg rasula ponovno bude i to prvi put u svojoj povijesti pod vodstvom jedne žene- katun (kraljica) Mandughai Setsen ili Mandughai Mudra.
Udovica Manduul-kana koji je ubijen (otrovan) u klanovskoj jagmi za vlast. U seriji bitaka 1491./92. izbacuje Ojrate s teritorija istočnih Mongola, nameće im stroge uvjete mira te ponovno uspostavlja dominaciju loze džingisida. Osim s Ojratima obračunava i s mingovskim Kinezima protiv kojih bilježi nekoliko pobjeda.
Valja napomenuti da bitke Mandughai Khatun nisu bitke pod navodnicima, ona je u tradiciji mongolskih vojskovođa u svakom trenutku rame uz rame sa svojom vojskom, nosi kacigu i mač i jaše sa svojim suborcima. Tako i u trudnoći kad je ranjena u borbi.
Mandughai je vladala kao regent, a za muža i budućeg kana je izabrala mladog plemića Batmunk Dayana izravnog potomka Džingisove loze. Kad je dječak napunio 19 godina udala se za njega i formalno ga predstavila kao novoga kana, ali njen utjecaj je u svemu i dalje bio dominantan.
I Dayan Batmunk se pokazao kao sposobni ratnik te su on i Mandughai usprkos razlici u godinama bili idealan par, vratili su značajne mongolske teritorije na jugu koje su u godinama rasula zaposjeli Kinezi, suzbili su i novu pobunu Ojrata na zapadu. Kinezi su zbog njihovih aktivnosti počeli obnavljati i proširivati već zapušten Kineski Zid te masovno primjenjivati barutne topove kako bi ostvarili prednost na bojnom polju.
Na planu unutarnjih refromi Dayan kan i Mandughai katun raspustili su feudalni sistem "taiša" tj. korumpirane lokalne vlastele i državu organizirali na zdravijim organizacijskim temeljima, podijelili su teritorij istočnih Mongola na 6 tümena. Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće to dvoje izuzetnih ljudu kao da je obnovilo dio stare slave i visokih moralnih standarda iz vremena osvita Mongolske Imperije. Zahvaljujući njima Mongoli su se vratili iz totalnog rasula i sljedećih stotinjak godina Mongoli su živjeli skladno na unutarnjem planu, bez građanskih ratova, a na vanjskom planu su čak povećavali teritorij.
Čak i kineski povjesničari su Dayan kana nazivali "svetim carem" koji je obnovio davnu mongolsku slavu. No ključnu ulogu u toj renesansi bez ikakve sumnje odigrala je ipak najviše Mandughai katun kao regentica, Dayanova mentorica i naposlijetku supruga.
Povijesna je nepravda što Mandughai Mudra iako faktička vladarica u jednom jako teškom, sudbonosnom periodu mongolske povijesti nije mogla i formalno biti uvrštena na popis mongolskih kanova jer ta uloga je bila rezervirana za muške "džingisoviće"- tj. nasljednike loze Bordžigin. Zato ako gledate kronologiju mongolskih vladara kroz stoljeća vidjet ćete da nakon njezinog prvog muža (otrovanog) Manduul kana slijedi odmah njen drugi muž Dayan kan, a Mandughai katun se spominje uvijek posebno.
Mongolski film iz '80-ih snimljen prema njenoj životnoj priči možete pogledati s engleskim titlovima, (u tražilicu na youtubu upisati "Queen Mandukhai the Wise") Gledanjem filma umanjit ćete povijesnu nepravdu prema ovoj iznimnoj ženi. Ja sam pokušao gledati nekoliko minuta ali izgleda da nisam dovoljno jaki entuzijast :-S
Mandughai je umrla oko 1510.g. a Dayan-kan (najkasnije) 1543.
Njihov sin Barsbold preuzeo je mjesto kana iako je Dayan za života izabrao izravno već svoga nasljednika i to unuka Bodi Alagha. Barsbold je smatrao da ne treba riskirati prijelaznu nestabilnost s mladim neiskusnim novim kanom.
Nekoliko godina kasnije Bodi Alagh je uz potporu jednog od stričeva suprotstavio se stricu uzurpatoru- Barsboldu. Situacija kakva je u vremenima prije Dayana i Mandughai uobičajeno rezultirala krvavim klanovskim borbama.
Ali za čudo, tada se dogodilo da su suprotstavljene strane, prisjetivši se naslijeđa Dayan kana i Mandughai katun i bratoubilačkih ratova koji su prethodili njima, postigle dogovor i prvi put je jedan kan mirno predao titulu rivalskom kandidatu. Barsbold je priznao nećaka Bodhi Alaga za vrhovnog kana. Govori se da je ta predaja kanovske titule na Barsbolda djelovala tako potresno da je nedugo poslje umro od tuge. Naravno može biti da je umro iz nekog drugog razloga.
No ono po čemu je Barsbold još važniji je sin kojeg je ostavio iza sebe, a to je već dobro nam poznati Altan kan koji je vladao južnim Tümed Mongolima, a s kojim je započela jedna nova era i sasvim nova i neslućena povijesna uloga mongolskog naroda. O Altan kanu i o tome koga je on i odakle pozvao u goste te kako je svoga gosta poetski imenovao, o tome smo govorili već dosta puta, ne sumnjam da svi to znate, pa neću ponavljati.
Ovim kratkim pregledom samo sam htio napraviti poveznicu, zatvoriti prazninu između epoha o kojima smo svi ponešto načuli ali nismo mogli povezati u koherentnu cjelinu. Tako se mic po mic približavamo poznavanju imena i termina iz dalekih prostorno-vremenskih koordinata, a s kojima se danas-sutra možemo nenadano susresti u osobnoj sadašnjosti :-)
Post je objavljen 28.04.2016. u 20:47 sati.