Kada bih spojio sve zajedno koliko sam prošlu noć spavao, ne bih skupio ni dva sata. Okretao sam se sad na jednu sad na drugu stranu. Pokušao spavati na leđima. Nije išlo. Umjesto madraca poda mnom je bila tvrda spužva, a na njoj nekakva posteljina od umjetnog materijala pa sam se osjećao kao da spavam na plastici. Nije bilo ni jastuka, već odrezan četvrtasti komad one iste tvrde spužve. Vrlo brzo sam zavitlao taj komad na susjedni prazni krevet i izvukao iz torbe svoj mali jastuk. Međutim, nije ni on bio dovoljan za kvalitetno spavanje.
A onda su prije šest, dok je vani još bio mrak, krenuli kukurikati pijetlovi po selu. Jedan je bio tik pod mojim prozorom i ma koliko se trudio ignorirati ga, nisam u tome uspijevao. Nastavio je kukurikati sljedeća dva sata u intervalima od dvadeset-trideset sekundi. Čovjek bi pomislio da bi moj pijetao mogao izgubiti glas u nekom trenutku. Ali ne. Nisam bio te sreće. Pijevac je "pjevao" bez prestanka.
U osam, s bolovima posvuda po tijelu, kapitulirao sam. Vani je već sunce bilo iznad palmi i osvjetljavalo bijeli pijesak na plaži. Prošetao sam prema njenom kraju, tamo iza posljednje kuće, rasprostro ručnik i odradio svoju jutarnju tjelovježbu. Dvoje ribara su do pojasa bili u vodi, stotinjak metara od kopna, i bacali svom snagom mreže i potom ih potezali nazad. Tu i tamo bi plažom prošao koji lokalac, zaustavio se i pogledao što radim, upitao 'ca va', i nastavio dalje. Jedna je starija žena u modroj haljini i sa povećim zavežljajem na glavi zastala i upitala:
"Ca va?"
"Bien. Ca va?", odgovorio sam joj.
"Bien bien.", rekla je: "Francais?"
"Non. Croate."
Na licu joj se vidio veliki upitnik.
"Croate. Croatie.", ponovio sam.
"Ah! Espagnol!", i nastavila je svojim putem niz plažu.
Bilo je na otoku nekoliko Španjolaca. No, u kolovozu, dok u južnom Senegalu lije kao iz kabla, ludi Španjolci masovno krenu u osvajanje Carabanea. Za lokalno stanovništvo postali su predmet sprdnje. Ali su zbog Španjolaca "Karabančani" naučili par riječi španjolskog pa su mi se tako povremeno obraćali, a na španjolskom sam vidio u selu i par natpisa.
More u Carabaneu je zbog rijeke bilo toplije nego inače, ali zbog istog razloga i dosta mutno, a dno muljevito. Bacio sam se jednom, ali nedostajao je onaj užitak pravog oceana. Bez obzira na sve, Carabane se pokazao kao jedno vrlo ugodno mjesto, čak i unatoč lošem krevetu i čitavoj kukuriku koaliciji.
Odlučio sam iskoristiti posljednje trenutke na južnjačkom suncu i dobiti još malo boje. Koža mi je odavno već poprimila sjajnu smeđu boju, ali znao sam da ću ubrzo biti doma na ništici i snijegu za koji sam čuo da je upravo napadao u domovini.
U luci, na pristaništu onog trajekta za koje smo karte na jedvite jade dobili u Dakru, nakon što smo se u Barracudi otuširali čudnom kišnicom, koja se skupljala u otvorenom niskom bunaru na ulici pred guesthouseom, a koja je imala nekakav čudan lužinasti efekt na našu kožu, prošli smo kroz zelena rešetkasta vrata i stali čekati trajekt. Bilo je tu nekih četrdesetak ljudi, većinom stranaca, najviše Francuza, a puno manje Senegalaca. Svi su strpljivo čekali. Neki su na tvrdim klupama sjedili u čekanici u kojoj su se stropni ventilatori vrtili bez prestanka, ali nedostatno da razbije sparinu. Vani je bilo puno ugodnije. Sjeli smo na stepenicu podno stabla manga u čijoj su se krošnji mogli primijetiti mali zeleni plodovi. Stali smo čekati.
U tri su se zelena rešetkasta vrata zatvorila i, iako je do dolaska trajekta falilo još barem sat vremena, više nitko nije mogao unutra na pristanište, niti mi koji smo bili unutra nismo mogli van. U četiri sati trajekta nije bilo na vidiku u kojem god smjeru da smo pogledali. Mirno vodeno prostranstvo, u daljini zelenila se suprotna obale rijeke, iznad nas nebo bez oblaka, sunce, sparina. A onda je oko četiri i petnaest netko uzviknuo:
"Bateau!"
Svi smo pogledali prema vodi gdje smo daleko na obzoru primijetili točkicu koja je postajala sve većom i većom, dok se napokon ta točkica nije pretvorila u brod. Dolazio je iz Ziguinchora, odakle je bio krenuo nekih četiri sata ranije, zaustavio se u Carabaneu i pokupio nove putnike i konačno krenuo na noćno putovanje prema Dakru.
Aline Sitoe Diatta bilo je ime trajekta. Nosio je ime mlade djevojke koja je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća podigla na noge Senegalce u borbi protiv francuske kolonijalne sile. Na kraju su je Francuzi uhvatili, poslali u Timbuktu u tadašnji Francuski Sudan (današnji Mali) gdje je u nerazjašnjenim okolnostima umrla u zatvoru 1944. godine u dobi od dvadeset četiri godine. Slavi ju se po Senegalu kao senegalsku Ivanu Orleansku.
Aline Sitoe Diatta jedan je od tri trajekta koji gotovo svakodnevno povezuju Ziguinchor i Carabane sa senegalskim glavnim gradom. Od tri je najbolji i jedini koji uz mjesto za vozila u utrobi broda te avionska sjedala za putnike, ima i kabine, od onih dvokrevetnih do osmerokrevetnih.
Trebalo mu je neko vrijeme da pristane i da se spusti velika metalna rampa. Niti jedno vozilo iz njega nije izašlo. Na Carabaneu nije bilo cesta niti vozila. Tek za šačicu putnika Carabane je bila krajnja destinacija. Ostali su se natisnuli na palubi broda i promatrali nas i Carabane i vjerovatno su mnogi, vidjevši dugu pješčanu plažu obrubljenu palmama i seosku idilu, požalili što se nisu potrudili da provedu nešto vremena na tom otoku. Na palubi sam mogao razaznati mnoga crna lica, ali bilo je i dosta stranaca.
Formirali smo red i stali se ukrcavati. Provjerili su nam karte i putovnice, najprije vojska pa onda osoblje broda. I onda su nas troje, s još jednom sedmeročlanom francuskom obitelji koju smo znali jer je također bila provela nekoliko dana u Hotelu Oudja u Boucotteu, stavili sa strane. Ostali su se stali ukrcavati. Osoblje se uzvitreperilo. Iako nismo razumjeli njihov jezik, znali smo da nešto nije bilo u redu. S vremena na vrijeme, kada bi progovorili na francuskom, mogli smo nepovezano razaznati:
"Overbooking...nema mjesta...sjedalo...ostanak..."
Ubrzo su smjestili sedmeročlanu obitelj, ali mi smo i dalje nastavili čekati uz rampu broda. Tada mi je pukao film u strahu da bismo zaista mogli ostati u Carabaneu. Zapravo ne bi ni to bila loša opcija da za manje od dva dana nismo imali aviokartu iz Dakra natrag u Europu. Da nas ostave u Carabaneu, trebali bismo ponovno uzeti pirogu natrag do Elinkinea pa naći neki prijevoz do Ziguinchora i onda sutradan cijeli dan se truckati u 'sept placeu' do Dakra.
Postoje dva načina kako riješiti stvari u Africi. Prvi je galama i prijetnje (što zapravo nije ništa drugačije od načina riješavanja stvari kod kuće), a drugi je bakšiš, poklon, formalite...ili kako god se još nazivalo mito po Africi. Kako je Vanji i Jerku ovo bilo prvo putovanje u Afriku, nisu htjeli dizati frku. Htjeli su mirno čekati rješavanje problema. Nisu se htjeli zamjeriti. Strah da ostanemo u Carabaneu bio je prevelik. Ja sam znao da nas takav stav ne bi nigdje doveo. I prije nego li su stigli smisliti što s nama, uhvatio sam brodskog managera u tamnoplavom odjelu i svjetloplavoj kravati na pruge i sasuo drvlje i kamenje po njemu. Dao sam mu do znanja da ne pristajemo na ništa manje nego na krevet koji smo platili. Četrdeset i pet eura za brodski krevet u Hrvatskoj je puno, a kamoli tek u Senegalu. On je ostao malo zatečen razvojem situacije. Vidjelo mu se na licu. Ja kada sam zagrizao, nisam puštao. Nastavio sam galamiti i raditi scenu. Odjednom, nakon pola sata čekanja, slobodni su se kreveti odjednom pojavili. Vanju i Jerka su upgrejdali u dvokrevetnu VIP kabinu s televizorom i kupaonicom i velikim prozorima. Ja sam dobio krevet u četverokrevetnoj kabini koji sam i platio. Krevet je bio velik i udoban. Brod je bio čist, što nas je iznenadilo budući smo bili pripremljeni za nešto nalik na indijske željeznice. Kasnije u jednom trenutku pokušali su mene izbaciti iz četverokrevetne kabine i staviti u sobu s Vanjom i Jerkom da jedan od nas spava na podu jer trećeg kreveta u njoj nije bilo, uz objašnjenje da im se pojavila obitelj koju također moraju nekako smjestiti, ali opet sam, ovaj put na recepciji broda, digao glas i ostao je 'status quo'. Ostatak plovidbe bio je miran.
Pričekali smo zalazak sunca na palubi. Obala se nigdje nije vidjela. Vjerovatno smo zbog obilaska Gambije trebali izaći dvanaest nautičkih milja od obale. Duboko tamno more i daleko od kopna stvorilo mi je neki grč u želucu. Sjetio sam se kako je u rujnu 2002. godine prekrcani brod MV Le Joola potonuo usred noći negdje uz obalu Gambije. Ukupno 1863 putnika izgubilo je tada živote u jednoj od najvećih tragedija u senegalskoj povijesti.
Kada je pao mrak, izašle su zvijezde, a s njima i sve jači vjetar. Postajalo je hladno. Bilo je vrijeme da se povučemo u svoje kabine.
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:50 sati.