Dobro sam spavao u Papigi. Ventilator je cijelu noć radio na maksimumu iznad moje glave. Samo sam u jednom trenutku nakratko usred noći smanjio ventilator jer mi je bilo dosta puhanja u glavu, ali čim sam to učinio, postao sam jastučić za komarce. Vratio sam ga na maksimum. Komarci su nestali. Uz svo to kovitlanje zraka bilo im je nemoguće letjeti.
Ujutro sam, prije nego je sunce krenulo u pohod, prošetao do gradske tržnice. Bila je nedjelja i na njoj je bilo tek nekoliko prodavača i nula kupaca. Nekoliko je žena prodavalo voće i povrće, među kojima su prednjačile madarine i banane, krumpir, luk i mahune, a na jednom mjestu čak sam naišao i na osušene cvijetove hibiskusa, od kojeg u Zigunchoru spravljaju odličan, osvježavajući sok, poput onog kojeg sam nekada pio po Srednjoj Americi. No, življe je bilo na ribarnici. To je bilo muško radno mjesto i nekoliko je muškaraca čistilo ribu. Saznao sam u razgovoru da je riba zapravo došla iz Gvineje Bissau. Bilo je tu ribe nalik na naše arbune, bilo je tu velikih barakuda, ali i dosta lokalne riječne ribe slične somovima. Bio je zanimljiv i način na koji su čistili ribu. Jedan je imao strugalo sa zabijenim čavlima na jednoj strani kojima je skidao ljuske s riba. Drugi je imao veliki nož kojim bi najprije s ribe odstranio leđnu peraju, potom sve ostale peraje, a onda bi napravio rez oko škrga i jednim potezom izvukao iznutrice i škrge. Miris ribe posve je osvojio tržnicu.
Vrlo brzo smo pronašli prijevoz prema obali. S gare routierea "sedmosjedom" smo se otisnuli prema sedamdesetak kilometara udaljenom Cap Skirringu na Atlantiku. Put nas je odveo kroz naplavno područje prepuno mangrova, koje je stvorila rijeka Casamance. Cijelo vrijeme Vanja, Jerko i ja bili smo stisnuti skroz u posljednjem redu Peugeota. Nije bilo ni milimetra za pomaknuti. Nismo mogli vjerovati da su ljudi tako putovali po Senegalu i deset sati. Mi smo nakon sat i pol bili satrti i jedva dočekali da se iskobeljimo van kada se auto napokon zaustavio u centru Cap Skirringa. Malo je to ribarsko selo, koje osim od ribarenja živi i od turizma. U samom gradu kao i u okolici nalazi se bezbroj većih i manjih hotela, restorana i kafića. Dvije glavne asfaltirane ulice koje se u centru susreću u obliku slova T. I ne baš puno više od toga. Sve izgleda kao da je izgrađeno navrat nanos, bez posebnog plana. Kao uostalom i veći dio Senegala.
No, Cap Skirring vidio je bolje dane. Većina od tih hotela, restorana i kafića bila je zatvorena, ili otvorena, ali prazna. Epidemija ebole u Zapadnoj Africi u posljednjih nekoliko godina, kao i prošlogodišnji teroristički napad u Maliju, učinili su da su se stranci, uglavnom Francuzi koji su činili najveći postotak stranih turista, udaljili i od sigurnog Senegala. Znali smo čuti kako se ljudi žale, a često nas i mole da kod njih potrošimo svoj novac. Kasnije na plaži u Boucotteu ista slika. Većina je hotela bila zatvorena, a ostali su bili prazni. Tužna slika.
Boucotte smo izabrali za naših tri dana na plaži. To malo selo nalazilo se desetak kilometara sjevernije od Cap Skirringa, ali u unutrašnjosti, uz glavnu prometnicu. Od sela pjeskovit makadam išao je prema plaži i pet minuta kasnije stao pred Hotelom Oudja, zapravo nekoliko bungalova okruženo palmama i svega par koraka od duge pješčane atlantske plaže.
Suprotno našim dosadašnjim ugodnim susretima sa Senegalcima, koji su se pokazali veoma srdačnima, gostoljubivima i nenametljivima (jedno jednostavno 'ne' bilo bi dovoljno da te puste na miru štogod da su ti pokušali prodati), Antoine je od početka bio, rekli bismo u narodu, nadrkan. Nikad nismo saznali da li je Antoine bio upravitelj hotela ili samo neki niži zaposlenik, ali uvijek je tu negdje bio, iskakao kao iz paštete. Prvo negativno iskustvo bilo je na samom dolasku. Dan prije nazvali smo hotel i rezervirali sobu za šest tisuća franaka po osobi ili nekih devet eura. Kada smo stigli, pokušao nam je uvaliti polupansion koji bi cijenu povećao dvostruko. Kada smo mu rekli da želimo samo sobu, vrtio je glavom, kolutao očima i posve je bilo očito da mu nije bilo drago. Na kraju je popustio. Dobili smo sobu za ranije dogovorenu cifru. Svaki put kada bi se mimoišli s njim njegov mrki pogled govorio nam je sve. Zezali smo se da nije to zato jer ništa ne konzumiramo, već zato jer smo uopće došli i sada su zbog nas i jedne malo veće francuske obitelji, koja se također smjestila u Oujdi, morali raditi. Zezali smo se da je hrvatski sindrom (ne)rada prešao na kapskirinške Senegalce. A onda kada je Antoine shvatio da neprestano odlazimo u hotel pokraj njegovog, hotel Mayu, koji je imao lijepu terasu s udobnim stolicama, hladno pivo, besplatni internet i čiču sa starim tranzistorom (ali s USB stickom!) koji je na taj isti tranzistor puštao afričku muziku, pozvao nas je u jednom trenu sa strane:
"Turizam je loš ovdje. Mogli biste nešto pojesti i kod nas. Mi smo najjeftiniji od svih ovdje."
Nije nam se svidjela takva sugestija, ali svejedno smo sljedeće dvije večeri ipak jeli u Oudji gdje smo za glavno jelo znali dobiti komad pečene ili grilane ribe i nešto kuhanog povrća. I zaista cijena je bila niska, tri eura za obrok, a jelo iako jednostavno, poprilično ukusno. Htio nam je Antoine uvaliti i predjelo i desert, ali tu smo morali podvući crtu. Ipak, odobrovoljio se našim večerama kod njega i onaj mrki izraz malo je iščeznuo s njegova lica.
Tri dana smo proveli na plaži. Na kilometrima i kilometrima pijeska čija je boja varirala između svjetlosmeđe i sive. Nije se nigdje vidio kraj plaže. Samo beskonačni kilometri čistog pijeska. Ocean je bio topao, ali ne preveć da te nije mogao osvježiti kada je vani znalo biti iznad trideset i pet Celzijaca. Temperatura vode je bila nekih dvadeset i pet, šest. Puno valova koji su mješali pijesak pa je voda bila mutna, ali ne i prljava. A pogled prema oceanu, otkrivao je beskonačnost Atlantika, baš onako kako je pogled prema plaži otkrivao beskonačnost pijeska. I ni žive duše. Zapravo, jedine žive duše bila su ona afrička bijela goveda s velikim rogovima koja su hodala amo tamo po plaži, te ptice strvinari koje bi se u malim skupinama skupljale po plaži posebice rano ujutro, dok sam džogirao i vježbao na pijesku, kada su oceanski valovi znali izbaciti koju ribu na plažu pa su je strvinari odmah stali obrađivati.
U naša tri dana valovi nikada nisu prestali. Varirali su od povećih na koje smo se bacali s užitkom, do onih manjih koji su u plićaku stvarali doživljaj jacuzzija. Sunce je veći dio vremena bilo visoko na nebo, povremeno zaklonjeno oblacima, ali sasvim dovoljno da koža poprimi tamnu boju.
Plaža u Boucotteu nije ni približno bila najljepša koju sam u životu vidio, ali ta pustoš, beskonačnost otvorenog prostora i opuštenost bila je više nego dovoljna da nakon višednevne i naporne jurnjave po Dakru, Gambiji i Ziguinchoru napunim malo baterije.
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:53 sati.