Budilica je počela drndati u 06:45. Imao sam osjećaj kao da sam legao pred sat ili dva. Oči su bile još itekako snene. Na jedvite jade su se otvorile. Dovoljno da napipkam mobitel i "uhvatim" tipku za gašenje budilice. Okrenuo sam se u krevetu da još malo odspavam. I pola sata ili sat vremena kasnije Gambija će se i dalje nalaziti tamo gdje jest. Par sati na jugu od Dakra. Neće pobjeći. Uspio sam još nekih pola sata odmoriti oči, a onda, iako bih i dalje najradije spavao, prisilio sam se da se dignem i umijem hladnom vodom koja me malčice razbudila. Uspio sam si i spraviti svoj uobičajeni proteinski doručak. Spavat ću u autu do granice, mislio sam.
Petnaest minuta iza osam vratio sam ključ i napustio hotel. Vani je već bilo nešto svijeta. Razdanilo se pred kojih sat vremena, ali dnevna vrućina još se uvijek nije spustila na Dakar. Bilo je ugodno uz lagani povjetarac. Zaustavio sam taxi iz prve. Odnosno on se zaustavio čim je vidio mene bijelca uz rub ceste.
"Pet tisuća franaka!", ispalio je kao iz topa. Gare Routiere se nalazio na izlazu iz grada na suprotnoj strani od one gdje sam se nalazio. Ali uvijek kada mi netko tako brzo ispali okrugli broj, znam da me želi prevesti žedna preko vode. Nisam vesla sisao. Informirao sam se u hotelu. Trebalo je biti upola manje.
"Dvije tisuće petsto!", odgovorio sam na perfektnom francuskom da me onaj dobro razumije. Taksist je odmahnuo glavom i pokušao spustiti na četiri. Nisam se dao. Ostao sam pri svome. Shvativši da nema šale i da sam dobro upućen, dao mi je do znanja da uđem u auto. Dvadeset minuta kasnije, nakon malo gužve na izlasku iz centra grada i jednog iznenadnog stajanja na benzinskoj stanici, pred autobusnim kolodvorom pokušao je iskamčiti od mene još koju stoticu pokazivajući na autu vratašca kroz koja se ulijeva benzin i na francuskom moljakavim glasom objašnjavajući kako je benzin jako skup. I to u 2016. godini kada benzin valjda ne može biti jeftiniji.
Do prije dvije godine Gare Routiere nalazio se na Platou, u centru grada, kojih petstotinjak metara iza željezničkog kolodvora. A onda su Gare Pompiere, poput željezničkog kolodvora, zatvorili i, za razliku od željezničkog kolodvora kojeg nikada više nisu otvorili, autobusni su radi smanjenja prometne zagušenosti u centru prebacili u predgrađe, na izlazu iz grada. Baux Maraichers. Tu se nalaze svi autobusi i kombiji koji napuštaju Dakar na duge staze. To je zapravo ogroman plato, djelomično natkriven ruzinavim metalnim pločama, i okružen zidom. Ima čak i perone.
"Bamako? Conakry? Bissau?", nudili su mi prijevoz sa svih strana. Zaista se s ovog autobusnog kolodvora u Dakru moglo krenuti u svim smjerovima i doći bilo gdje u Zapadnoj Africi. Ja sam uz pomoć Ganijca koji je govorio engleski i francuski pronašao šesticu. Na maloj tabli, visoko iznad glava, pisalo je Banjul i šest tisuća. Iako iz Dakra niti jedan prijevoz ne ide direktno za Banjul, već samo do granice u Karangu. Bilo je tu mnoštvo razdrkanih starih Peugeot 505ica, jedan gori od drugog. Ulupani sa svih strana, najčešće s lomom negdje na nekom staklu, a ima i onih čiji su retrovizori pričvršćeni za drvene štapiće. Ti stari Peugeoti, u koje je nadodan još jedan red sjedala u gepek, mogu primiti uz vozača još sedam putnika i zovu se 'sept place' ili sedam mjesta. Vozač i suvozač, tri putnika u prvom redu i tri u drugom. Čovjek se iznenadi koliko može stati u te Peugeote. Naravno, ljudi su unutra nabijeni gore nego u kokošinjcu. I nitko se ne buni.
"Dix mille francs!", zatražili su od mene. To mi ni Ganijac nije trebao prevesti. Deset tisuća franaka. Odmahnuo sam glavom. Cijena je bila šest. Pisalo je na ploči. Bio sam spreman dodati još tisućicu za prtljagu. No, onda su pokazali u jednom Peugeotu na prazno suvozačko mjesto i stvari su se naglo promijenile. Htio sam to mjesto. Najkomfornije mjesto u bilo kojem od ovih dugoprugaša. Htio sam ga jako. Ali nisam htio to pokazati. Htio sam malo blefirati i spustiti cijenu.
"Ostalo je još jedno mjesto i auto kreće.", preveo mi je Ganijac i dodao: "To se mjesto uvijek plaća malo više. Koliko nudiš?"
Čim su me pitali koliko nudim, i meni je postalo sve jasno ko dan. I oni su htjeli da ja uzmem to zadnje mjesto u autu i da napokon se krene. Jackpot.
"Osam?", ponudio sam nonšalantno. Kao da imam vremena napretek i mogu čekati neki drugi auto da se popuni.
"Dogovoreno!", čuo sam glas. Tutnuo sam Ganijcu u ruku par kovanica, zahvalio mu se i ušao u auto. Dok su se drugi iza stiskali, ja sam imao kraljevski položaj. Toliko je bilo mjesta da sam mogao bez problema ispružiti noge. Bilo mi je žao onih iza mene.
U devet i petnaest krenuli smo. Dosta dobra cesta vodila je na jugu prema Mbouru i dalje prema Kaolacku. Pejzaž je bio dosta jednoličan. Suncem opaljeni afrički sahel. Trava, grmovi i nešto drveća, među kojima dosta baobaba. To je drveće bilo poprilično razmaknuto jedno od drugog da se doimalo nekako usamljeno. Nijanse žute i narančaste boje prekidalo je samo to zelenilo krošnji drveća i sivi asfalt dosta dobre ceste. Prometno je bilo prema jugu. Uglavnom kamioni, neki toliko nakrcani robom da su imali visinu jednokatnice. Da su putem bile nekakve žice, tuneli ili nadvožnjaci, teško da bi mnogi od tih kamiona mogli proći. Ali tako čega nije bilo. Otvorena cesta. Povremeno koje neugledno selo izduženo uz prometnicu. Na trenutke smo išli tako sporo jer vozač nije bio u mogućnosti preticati kamione koji su se vukli puževim korakom, a na trenutke je preticao u zavoju na punu crtu da sam nekoliko puta zažmirio od straha.
Kako smo odmicali prema jugu, to je postajalo sve toplije i toplije, pogotovo na vrhuncu dana kada je sunce bilo visoko na plavom nebu bez ijednog oblačka. To je sunce grijalo našu limenu kutiju na četiri kotača svom žestinom da ni širom otvoreni prozori i propuh koji je dolazio kroz njih nije previše ubijao vrućinu. Pećnica.
S kilometrima mjenjala se i arhitektura sela. Sve je manje bilo betonskih nastambi, a sve više tradicionalnih afričkih koliba okrugla ili četvrtasta tlocrta, čiji su zidovi bili od nabite zemlje, a ponegdje zakrpani drvenim pločama, limom ili plastikom, i sa stožastim krovovima od pruća. Kladim se da je u ovim tradicionalnima bilo ugodnije na toj vrućini od onih betonskih. Bilo je i sve više smeća. Bilo je sve siromašnije kako smo odmicali prema jugu. Svako malo bi i cestu pretrčala neka koza, magarac ili bijelo govedo s velikim prekrasnim rogovima. A povremeno i majmuni.
Malo prije Kaolacka skrenuli smo na sporednu cestu, također dobro asfaltiranu. Tu se pejzaž naglo promijenio. Sve je bilo ravno dokle je pogled sezao. I bez drveća. Samo trava i pokoji grm. Sve je bilo žuto. Opaljeno suncem. Pola sata kasnije cesta je naglo stala. Nalazili smo se pred vodom. Tek tada mi je sinulo gdje smo se nalazili. Bila je to Sine Saloum delta. Ogromna vodena površina koja je bila impozantna čak i u ovom sušnom razdoblju. U jednom od planova namjeravao sam se zaustaviti u delti na dan dva, unajmiti kajak, kanu ili pirogu i istražiti ju. Delta se nalazila pod UNESCOm. No, odlučio sam direktno ići za Banjul, što s obzirom na vrućine i ne baš privlačnost lokalnih sela, nije bila loša odluka. Sve mi se više tako činilo. Odlučio sam se zadovoljiti samo ovih brzim tranzitom kroz deltu.
Mjesto gdje se cesta prekinula i bila voda bilo je Dakhonga na sjevernoj obali Sine Saloum delte. Na prvu izgledalo je kao slikovito malo ribarsko selo s onim kolibama sa stožastim krovovima, čiji su ljudi uz cestu rasprostrli nekoliko štandova s hranom i pićem koje su nudili putnicima, dok su drugi uz rub vode čistili ribu. Nešto se ribe sušilo na molu na direktnom suncu. Malo detaljniji pogled iza tih koliba otkrivao je pravo smetlište, u rangu onih po Indiji. Plastike u svim oblicima posvuda. Smrad. Vidjevši to čovjek se zapita kako neko ljudsko biće može biti takvo i živjeti u takvom smeću?!
U Dakhongi se nalazila i velika nova zgrada trajektnog pristaništa koje su nedavno izgradili Južnokoreanci. Ali nije bila u upotrebi. Trajekt se zaustavio na stari dok. Vožnja preko trajala je dvadesetak minuta. Voda je bila mirna da mirnija nije mogla biti. Nije bilo onog povjetarca koji je uvijek puhao u Dakru. Zrak je stajao.
Na drugoj, južnoj obali delte, u Foundiougneu, bilo je više zgrada. Betonskih, ružnih prizemnica. I jedino je uz dok stršila monstruozna bijela građevina u obliku broda. Neki restoran koji je izgledao zatvoreno.
I ovdje je bilo improviziranih štandova s hranom i pićem.
Nastavili smo dalje cestom prema Karangu. U jednom trenutku, oko Sokone, još jednog u nizu neuglednih i nezanimljivih sela, asfaltiana cesta pretvorila se u makadam izbrazdan kišom. Nova se cesta gradila tik uz njega. Za koji mjesec i tih posljednjih dvadesetak kilometara moglo bi biti asfaltirano, a put prema Gambiji mogao bi biti još malo udobniji. No, makadam nije zaustavio vozača našeg starog Peugeota da nogom udari na gas pa smo poskakivali u svojim sjedalima, a Peugeot je "cvilio" sve u šesnaest.
Pet i pol sati nakon polaska iz Dakra stigli smo u Karang. Bila je to granica između Senegala i Gambije. Niz kuća uz cestu. Mnoštvo ljudi i svakojakih vozila koji ili čekaju nešto ili odlučno koračaju prema nečemu. Zapravo je bila manje kaotična od očekivanog, imajući na umu da je ovo Afrika i da su ove granice leglo korupcije, lopovluka, krijumčarenja i drugih poroka. Čim smo izašli iz Peugeota, desetak mjenjača novca sjatilo se na nas. Zapravo više na mene kao stranca. Čitao sam o prijevarama kod mijenjanja novca na granici i nisam u tom trenutku htio ništa mijenjati. Tek kad uđem u Gambiju.
Jedan mlađi Senegalac ponudio se da mi ponese torbu i provede me kroz imigraciju. Pristao sam. Senegalsku stranu sam brzinski prošao. Na gambijskoj je potrajalo. Najprije sam morao otvoriti svoj kofer na kojeg su samo bacili pogled i dali mi do znanja da je sve bilo u redu. Ruksak na leđima nisu ni pogledali, a nisu ni "pročačkali" po velikoj torbi, što samo postavlja pitanje koja je bila uopće svrha toga. Sljedeći korak, u slabo osvjetljenoj prostoriji bez prozora, službenik je zapisao moje podatke iz putovnice u veliku bilježnicu debelih plavih korica. Zatražio je i knjižicu cjepljenja ne bi li se uvjerio da sam cijepljen protiv žute groznice. To sam "odradio" još 2004. kada sam posjetio Mali. Ljubazno mi je vratio sve i poželio dobrodošlicu u Gambiju.
Sljedeća prostorija imala je prozore. Čak dva. Bila je to prostorija puna svijetla. Tu su se nalazila dva imigracijska službenika, svaki za svojim stolom. Od početka bili su arogantni, odlični primjeri malih činovnika u nekoj afričkoj graničnoj pripizdini koji su odlučili svoju kakav-takav autoritet napokon pokazati na nekom bijelom putniku iz razvijene Europe. Čim su vidjeli moju putovnicu, počeli su odmahivati glavama:
"Croatia, Croatia... You need visa!"
Znao sam da viza nije bila potrebna. I kako je tekao razgovor, znao sam da su gledali prema mom novčaniku. Ja sam im rekao da sam provjerio na internetu na službenoj stranici gambijske imigracije gdje je pisalo da su od 2015. ukinute vize za sve državljane Europske Unije.
"Ali Hrvatska nije u Europskoj Uniji!", rekao mi je tada jedan od njih. Ja sam rekao da jest. I to već tri godine. Tada se upleo drugi i potvrdio da Hrvatskoj treba viza i da Hrvatska nije dio EU. A to što sam vidio na internetu, da "nije ažurirano za 2016. godinu". Postajao sam sve osorniji. Nisu ni htjeli provjeriti. Kompjutere nisu imali. Tada sam odlučio blefirati. Rekao sam da sam zvao gambijsku ambasadu u Beču i da su oni također potvrdili da viza nije potrebna. Tek tada se jedan od njih ustao i napokon otišao negdje s putovnicom provjeriti. Kada se vratio, potvrdio je da smo zaista dio Europske Unije i da nam viza nije potrebna. Međutim, tu nije bio kraj pokušajima. U putovnici je otvorio moju afganistansku vizu i krenuo s pitanjima: kada? što? kako? zašto? Pokušao sam ostati miran. Postalo je očitije da me ne žele baš pustiti u zemlju, ali da nemaju više amunicije da me zaustave ili da od mene dobiju bakšiš. Nakon petog ponavljanja da u Gambiji namjeravam provesti samo tri dana i to u Banjulu i na plažama Serakunde, udarili su pečat i putovnici i dozvolili mi boravak od sedam, iako službeno možemo bez vize biti do trideset dana. Bit će više nego dovoljno.
Na gambijskoj sam strani promijenio dvadeset eura u dalase, lokalnu valutu. Dobro sam osobno izbrojao novac prie nego sam predao svoje eure. Sve je štimalo. Tutnuo sam Senegalcu ostatak sitnih franaka i uhvatio rasklimani minibus za devetnaest kilometara udaljenu Barru. Četrdeset i pet dalasija. Jedan euro. I petnaest dalasija za prtljagu. Minibus je bio dupkom pun, žena i muškaraca, i dobro utopljen na suncu. Bilo je u njemu još gore nego u onom starom Peugeotu. I vani je bilo puno ugodnije nego zatvoreni u tim limenim kutijama.
Kutija na krenula veoma sporo, jedno trideset na sat, prema Barri na obali. Imao sam dojam da sam mogao brže hodati. Toliko je bilo težine u tom starom minibusu da nije mogao potegnuti bolje, iako je sve bilo ravno. Cijela je Gambija posve ravna. Izdužena poput jezika tristo kilometara prati tok istoimene rijeke. Na najširem svom dijelu ima manje od pedeset kilometara. Sa svih strana okružena je Senegalom, osim na krajnjem zapadu gdje se nalazi Atlantski ocean. Gambija je površinom od 11295 četvornih kilometara najmanja država kontinentalne Afrike.
Put do Barre potrajao je pola sata. A onda je i tu cesta stala. Opet smo bili pred vodom. No ovaj put preda mnom se nalazila moćna rijeka Gambija. Zapravo njeno ušće u Atlantik. Nekoliko kilometara široka u ovom dijelu. Trebalo je dobrano napregnuti oči da se vide konture suprotne obale. Na toj suprotnoj obali nalazio se Banjul. Na malenom otoku u ušću rijeke. Glavni grad.
Platio sam dvadeset pet dalasija kartu za još jedan trajekt.
"Kada kreće?", upitao sam. Sat je pokazivao malo iza četiri popodne.
"Kad se napuni.", bio je odgovor na blagajni.
Napunio se za sat vremena i u pet i petnaest otisnuli smo se iz Barre ka suprotnoj obali. Ovaj je trajekt bio nešto veći od onog prvog, preko Sine Saloum delte, i čak je primio nekoliko kamiona. Putnika jako puno. Natisnuli su se svugdje po palubi. Lokalci. Crni ko noć. Žene u odjeći šarolikih boja. I nekoliko stranaca koji su u usporedbi s tim afričkim bojama djelovali jako bledunjavo.
Takva je bila i boja vode. Nekakva bledunjava sivo-bijela. Veoma slična takozvanom ledenjačkom mlijeku. Ništa se u njoj nije vidjelo. Ništa se nije micalo.
Nakon pola sata počeo se ukazivati Banjul. Njegova kontejnerska luka gdje su se taman iskrcavali kontejneri s teretnjaka Zagora Valleta. Na suprotnoj strani male luke nalazio se putnički dok za trajekt. Čim je trajekt stao, a rampa spuštena, mnoštvo je pohrlilo svom silinom prema lučkim željeznim vratima. Svi su htjeli što prije doći doma ili gdjegod su krenuli. Iza vratiju čekali su taksisti. Začudo nenametljivi. Lagano odmahivanje glavom i odustali bi od progona. Odlučio sam prošetati gradom u nadi da ću naići na neki hotel. Imao sam jednog u rukavu, ali nadao sam se drugome negdje u centru. Banjul je maleni grad. Trideset i sedam tisuća stanovnika. Jedan od onih glavnih gradova, poput svazilandskog Mbabanea ili sentvincentskog Kingstowna, koji nikako ne izgledaju kao glavni gradovi, već više kao malo veće neugledno selo. Istina, prošetao sam pokraj Predsjedničke palače, i pokraj terena za kriket, i pokraj gradske tržnice Albert Market, ali ni sve to nije puno pomoglo Banjulu da izgleda kao glavni grad. Sa svojom većinskom betonskom niskogradnjom, i bez ijednog nebodera ili uopće građevine više od tri kata, Banjul je kod mene odmah stvorio dojam rupe. Možda sam bio preumoran nakon osam i pol sati putovanja iz Dakra raznim prijevoznim sredstvima da vidim bolje. Odlučio sam ostaviti detaljnjiju šetnju za sutradan.
Nisam vidio ni neki hotel. Kasnije mi je rečeno da su svi hoteli u Banjulu zatvoreni jer nitko ne spava u Banjulu. Serekunda i njene atlantske pješčane plaže samo su petnaestak kilometara od Banjula i svi spavaju ondje. Uzeo sam taxi za hotel koji se spominje u vodiču. Denton Bridge Resort. Nalazio se uz most istog imena. Most koji spaja banđulski otok s ostatkom Gambije. Hotel je izgledao napušteno. Taman kad sam se odlučio okrenuti, odnekud se pojavio stariji gospodin. Bijelac. Po govoru odmah sam prepoznao da je bio Englez. Predstavio se kao Terry. Živio je u Gambiji trinaest godina. Hotel je bio zatvoren, ali odlučio je za mene otvoriti jednu sobu. I cijena je stoga bila polovica one iz vodiča. Šesto dalasija. Sto kuna. Soba je bila velika s ogromnim krevetom. Ali kako se nije koristila neko vrijeme, cijela je bila prekrivena prstom prašine. Stolovi, stolice, kreveti, WC... Što god sam taknuo, ostavljalo je trag mojih prstiju, a na mojim prstima narančasta prašina. Paučina u svakom uglu. Krevet nije imao posteljinu pa mi je bilo drago što sam ponio vreću za spavanje. Vodokotlić u WCu punio se kap po kap i trebalo mu je dvadesetak minuta da se napuni do vrha. Nedostataka je bilo puno. Previše. Izdurat ću jednu noć, vrtilo mi se u glavi. Samo jednu noć. Pa plaža.
A onda sam se sav prašnjav i smrdljiv odlučio otuširati. Hladna voda. No nije mi smetalo. Nakon osam i pol sati putovanja prihvatio bih i manje. I taman kad se tijelo naviknulo na hladnu vodu, svom silinom doletilo mi je nešto u glavu. Pogledao sam na pod i primijetio tušilicu koju je izbio vodeni pritisak...
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:59 sati.