Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hrvatskanizozemska

Marketing

Moja kućica, moja slobodica




U svojim davnim studentskim godinama živjela sam pravim nomadskim životom i stekla šaroliko iskustvo sa zagrebačkim podstanarskim sobama i stanovima.

Moja prva podstanarska soba bila je malena i jednostavna, u skromnom stanu jednog starijeg bračnog para.

Odmah mi je upalo u oči da u sobi nema grijanja. „Nema veze,“ rekli su mi vlasnici, „peć je u hodniku, odmah pored sobe. Držiš li vrata otvorena, sva toplina ulazi u sobu.“ Podrazumijevalo se, dakle, da vrata držim uvijek otvorena. Napomenuli su mi i da hladnjak moraju držati u mojoj sobi jer drugdje nema mjesta. Činilo se da privatnost nije bila visoko na listi prioriteta koje sam ovdje mogla očekivati. A moj gazda i gazdarica su, po svemu sudeći, očekivali da živimo u sretnom zajedništvu.

Od mene su tražili sitne usluge i počela sam se pomalo osjećati kao katica za sve. Čini se da su oni osjećali isto jer su me počeli zvati „Katica.“

„Katice, počinje!“ dovikivali bi mi iz dnevne sobe dok bih se ja na svom krevetu (budući da radni stol nisam imala) probijala kroz Huizinginu Jesen srednjeg vijeka. Čuvši poziv, smjesta bih zatvarala knjigu i odlazila k njima.

Volim te, Eden. I ja tebe, Cruz, željela bih da ovaj trenutak potraje vječno. - čitala bih im, trudeći se da to bude izražajno, titlove s TV ekrana, dok bi moji gazda i gazdarica s izrazima ganuća naginjali glave u stranu.

Naš suživot potrajao je pola godine – kada se išijas moje gazdarice pogoršao pa joj je postalo teško raditi kućanske poslove. Nekoliko puta natuknula mi je kako od mene očekuje da im operem prozore i očistim pod. Tada sam se osvijestila – nisam imala namjeru raditi kao družbenica i sluškinja dvoje usamljenih starih ljudi, i uz to im plaćati najamninu.

Potom sam se uselila u stan u kojem su živjele majka i njezina kći - obožavateljica Vlatke Pokos. Majka je iznajmljivala sobu studenticama ne bi li pozitivno utjecale na njezinu kćer koja je napustila srednju školu i zaposlila se kao konobarica. Ali nije upalilo – kći je zaradu trošila na odjeću i izlaske, a najveći smisao života vidjela je u oponašanju svoga, tada još mlađahnog, idola; čupala bi obrve, češljala se i oblačila ne bi li joj bila nalik. Očajna majka tražila je od kćeri da počne sudjelovati u kućanskim troškovima; kći je zahtjev shvatila ozbiljno pa je kupila električno cjedilo za naranče – isto onakvo kakvo se pojavljuje u jednom spotu Vlatke Pokos.

Žalila sam što im nisam mogla pomoći i osjećala sam određene simpatije i razumijevanje prema objema, ali bilo mi je drago kad sam se odselila.

Idućih godina promijenila sam mnoge zagrebačke adrese – na Podolju iznad Ilice s prijateljicom sam živjela u trošnom tavanskom stanu jedne prastare kuće; kad bi ispred kuće prolazilo vozilo veličine kombija, činilo se da je potres; danas mislim da smo imale sreće što nam se krov nije srušio na glavu. Iz limenke u Zapruđu pobjegla sam pod najezdom žohara. Na Trešnjevci sam bila kod jedne vrlo drage bakice.

Najdulje sam vremena ipak provela u studentskim domovima i to mi je općenito bilo najsretnije studentsko razdoblje. Danas se, doduše, – iz pozicije udobnog života žene na pragu četrdesete – čudim kako sam mogla živjeti u tako sićušnom kvadratu s često posve nepoznatom osobom.

Od mnogobrojnih cimerica s kojima sam živjela, neke su mi i dan danas jako dobre prijateljice. S nekima sam imala dobro iskustvo, s drugima ne baš toliko dobro – jednom je jedna otvorila poslovnu American Express karticu na moje ime i opljačkala ih, pa me je American Express sudski gonio.

Nakon što sam diplomirala i kad je postalo jasno da se ne namjeravam vratiti u svoj rodni grad, moji roditelji su se isprsili – skupili su svu svoju ušteđevinu, zadužili se i kupili mi krasnu garsonjeru u novogradnji na dobroj lokaciji. Bilo im je posve jasno, rekli su, da od svoje prosvjetne plaće ne mogu plaćati najam stana.

Bio je to prvi put u mom životu da sam imala komfor samostalnog života u vlastitom stanu koji me, moram priznati, prilično razmazio. Moje podstanarske pustolovine činile su mi se kao davna prošlost.

Nekoliko godina kasnije, moj dečko iz Nizozemske doselio se u moju zagrebačku garsonjeru. Živjeli smo u njoj godinu dana i polako nam je postajalo tijesno.

„Kad namjeravaš ići na spavanje?“ pitala bih ga, pokušavajući zaspati, dok bi bi on gledao televiziju.

„ Možeš li, molim te, ugasiti muziku? Moram se skoncentrirati na ovaj mail,“ govorio bi on meni.

Shvatili smo da bi bilo dobro imati više prostora.

„Zašto ne bismo,“ predložio je moj dečko, „iznajmili ovaj stan i unajmili veći?“

Mene je na te riječi zahvatio val nelagode i panike. Ne! Ne želim opet u podstanare! Ali nakon kratkog razmišljanja shvatila sam da je njegov prijedlog zapravo vrlo razuman.

Uselili smo se u dvostruko veći stan i iznajmili svoj, plaćajući malu razliku u cijeni. Bila je to jako dobra odluka. U tom smo stanu živjeli punih pet godina i dobili prvo dijete.

Ali tada je po mom mišljenju došlo vrijeme da – uvriježenim socijalističkim izrazom iz pedesetih rečeno – riješimo stambeno pitanje.

„Moramo početi razmišljati o tome da kupimo stan,“ rekla sam svom, tada već, mužu.
„Zašto?“
„Ne možemo biti podstanari zauvijek.“
„Zašto ne?“
„Nećemo valjda s osamdeset još uvijek plaćati najamninu gospodinu Mariju svakog petog u mjesecu?“
„Zašto ne?“
„Ima li možda još neka riječ koju znaš reći?“ prosiktala sam ljutito. Ništa nije razumio!

Moj je muž, naime, od prvog dana svog života živio kao podstanar. Kuća u kojoj je s roditeljima, bratom i sestrom živio do punoljetnosti bila je velika: osim četiri spavaće sobe i velikog dnevnog dijela, imali su ogromnu dodatnu sobu – koja je služila samo kao dječja igraonica, a radna soba njegova oca bila je veća od dnevne sobe i blagovaonice mojih roditelja zajedno. Kuća je, k tome, bila lijepa i na elitnom mjestu.

Ali nije bila njihovo vlasništvo.

Za razliku od hrvatskih gradova u kojima – osim rijetkih endema – svi imaju vlastite kuće i stanove, u Amsterdamu svega trideset posto stanovnika posjeduje vlastitu nekretninu, a sedamdeset posto ih stanove unajmljuje.

Kvadrati u dobroj četvrti skupi su poput suhog zlata; načelno ih samo dobrostojeći ljudi mogu priuštiti, i to tek kad zađu u srednje godine. Ali posjedovanje vlastite nekretnine općenito se ne smatra nekim životnim prioritetom.

Roditelji moga muža živjeli su u „svojoj“ kući i nakon što su im se djeca odselila – to je bio njihov dom. Nakon muževe smrti, moja je svekrva nastavila živjeti u istoj kući još dvije godine, a onda se preselila u manju kuću od osamdesetak kvadrata – taman za jednu osobu (njihovo se poimanje prostranosti i kvadrature očito razlikuje se od hrvatskog).

Moji su roditelji nekoliko puta znali prokomentirati kako muževi „nisu ništa stekli“; to je bilo njihovo viđenje činjenice da nisu posjedovali vlastitu nekretninu.

U Hrvatskoj je neposjedovanje vlastite nekretnine sinonim životnog neuspjeha – ljudi će čitav život provesti u „dužničkom ropstvu“ i trideset godina svakodnevno razvlačili kauč u svom sićušnom kvadratu jer bolje je to nego biti podstanar. Ovako su barem nešto stekli.

Nizozemci ne smatraju posjedovanje vlastite nekretnine nekom osobitom životnom stečevinom; roditelji moga muža bili su uspješni ljudi i imali sretan i ispunjen život. Cjeloživotno podstanarstvo nitko ne bi smatrao obilježjem nečijeg neuspjeha, čak ni u materijalnom smislu; mnogi vrlo imućni ljudi žive kao podstanari.

Podstanari u Nizozemskoj zaštićeni su kao lički medvjedi – vlasnik stana u kojem žive ne može ih ni na koji način istjerati (osim u iznimnim slučajevima, ako se, na primjer, ozbiljno ogriješe o zakon). Ne može odlučiti prodati svoju nekretninu. Ne može povisiti stanarinu, osim u dogovoru s podstanarom – ako mu, recimo, zamijeni sve prozore čime će podstanar bitno uštedjeti na grijanju.

Froukje, prijateljici moga muža, vlasnik stana u kojem je živjela ponudio je dvadeset tisuća eura (!) da se iseli kako bi stan mogao prodati. Pristala je; mogla je isto tako odbiti i nastaviti živjeti u tom stanu još trideset godina – možda bi joj u tom slučaju ponudio pedeset.

Sve sam to razložno i potanko objasnila svom mužu, nastojeći ga uvjeriti kako moramo kupiti vlastitu nekretninu.

„Podstanari su u Hrvatskoj građani drugog reda,“ tumačila sam mu, „i stanovi u najmu su pravo crno tržište – podstanare gotovo nitko ne prijavljuje.“
„Sigurno ima i onih koji podstanare prijavljuju.“
„Ima. Ali čak i takvi te mogu izbaciti iz stana kad god požele jer je stan njihov.“
„Uvjeren sam da nas gospodin Mario nikad ne bi tek tako izbacio.“
„Govorim općenito…“

Počela sam se petljati jer nisam mogla iznijeti glavni razlog koji je odzvanjao u mojoj hrvatskoj glavi: moramo kupiti stan jer moramo imati stan. To nije zvučalo kao argument.

„Dobro,“ rekao je muž. „Mora biti u ovom kvartu, mora biti dovoljno velik i prostran, mora imati vrt ili veliku terasu i mora nam biti cijenom dostupan.“

To je zvučalo kao nemoguća misija, ali ipak sam se – osjećajući se pomalo kao onaj lik iz bajki kojem kralj daje zadatak da donese prsten iz zmajeva gnijezda kako bi dobio njegovu kćer za ženu – bacila u potragu.

Iako je recesija već bila započela, kvadrati stanova u ovom kvartu bili su suludo skupi; zato sam našla zemljište s ruševnom kućicom po relativno pristupačnoj cijeni i upustili smo se – u gradnju kuće. Bila je to avantura o kojoj ću možda nešto napisati nekom drugom prilikom.

Sada već tri godine živimo u vlastitoj kući – ne prevelikoj, ali s dovoljno mjesta, čak i po nizozemskim mjerilima. Dok muž sjedi na suncu, a djeca se igraju u (nevelikom) vrtu, ja ponosno gledam u naše vlastite zidove, a moji roditelji konačno mogu s olakšanjem ispričati susjedima kako im je kći - nešto stekla u životu.


Post je objavljen 25.04.2016. u 11:50 sati.