Ponekad, kada mi vrijeme sporo odmiče kao sada, pomislim na onih par sati što prohuje.
I kako ih pokušavam usporiti buđenjem na svakih sat vremena (namještam alarm na telefonu, pravdajući se da se bojim da ne zaspim ujutru, a ustvari ne želim se samo ujutru probuditi i sve je već gotovo)
I svaki put uspijem ponovo da zaspim. Telefon i ja smo usklađeni: pokret ruke, stop na alarm, pogled na usnulo lice i opet mir do sljedećeg punog sata.
Post je objavljen 31.10.2015. u 23:22 sati.