Kupila sam nam privjesak. Srebrnu macu sa mašnicom. Okačila na dva naša ključa. Sad mi zveckaju po torbi kad tražim neseser oko 12 da popravim šminku. Izvučem zrcalo na brzinu i piljim u dva oka neobične boje. Uvijek kad mislim o tebi, moje oči nemaju svoju boju. Onda se tamo zrcale mirišljave sviječice u crvenoj staklenoj kutijici, dvije kockice čokolade koje ostaviš za mene, a ostatak uspješno pojedeš dok me čekaš. Pa kažeš onim svojim dječačkim glasom
- Da si došla samo malo kasnije imala bi samo kavu.
I pogledaš me kao da sam ja čokolada.
Zrcale se maglovita jutra, kad te ne mogu izvući iz kreveta, samo se okreneš na drugu stranu i pitaš;
- A ne možeš ti to sama u rikverc?
Pa se ja durim i zacrvenim poput svijećice koja je negdje oko dva poslije ponoći napokon izgorjela, miješajući miris ruže sa mirisom moje kose.
Onda me razoružaš pokretom ruke. Pogledom očiju. Dodirom srca.
I onda me prenu. Ne popravim šminku, samo vratim nazad zrcalo u torbu. A srce nastavlja da zvecka svoje snove.