Prvi snijeg
U 23 h, netko je povikao - Pada snijeg, a nas dvije smo istrčale kroz hodnik, i gledale svijetiljku gdje se najbolje pod prelamajućom svjetlošću vide male bijele pahuljice. Svaka je istrčala iz nekog svog razloga. - Moram javiti Nemanji da pada snijeg - rekla mi je, dok smo obe palile cigarete. - Rekao mi je: - Mama, koliko god bilo sati, ako bude padao snijeg dok si na poslu, javi mi. - Nasmiješila sam joj se. - Zvaćeš ga? - uvlačim duboko dim u pluća. Žari se vrh cigarete. Gledam je trenutak, dva duže nego što bih trebala. Baca opušak i gazi ga klompom. - Ma ne, neću. Vidjet će ga sutra.
Ulazimo unutra. I svaki moj razlog zbog koga sam čekala snijeg izgleda mi beznačajan.
Pomiješale su se sve one ulice. Jesenjinova, Kralja Zvonimira, Marksova. Kontejner kog je prevrnuo jesenji vjetar. Hladnoća koja štipa obraze. April. Novembar. Decembar. Mart. Zadnji peron. Uvijek su me ispraćala ta neka žuta, mutna svijetla. I kad sam bila najsretnija nisam mogla odvojiti pogled od njih. Sklupčala bih se na sjedištu. Zaspala. Nebo bez nekog opipljivog kraja. Samo ogromna, plavo siva gromada nad glavama. I velike nepravilne kocke. Boja svijetlo osmeđa. Kasnije zelena. Ili sa žutim glavama suncokreta. Prašina. Tu bih nesvjesno, pod nadražajem zamišljene prašine, kinula. Znam da bi tu negdje trebala biti i crta horizonta. U polusnu dok se vozimo, pipam torbu, prstima dotičem telefon. Dobro je, tu je. U mislima dodirujem tvoju lijevu obrvu. Golica me opet nos jer su tvoje trepavice u blizini. Ne kišem ovoga puta.
Netko je glasno povikao snijeg i mi smo brzo istrčale svaka iz svog razloga kroz hodnik.
Između Neba i Zemlje sada ne postoji granica.
Ako ne budem tu, probudi me kada bude padao prvi snijeg.
Post je objavljen 23.02.2015. u 22:38 sati.