Marketing
Pričam ti priču bez kraja
Jutros sam sjedila na balkonu i pisala ti pismo. Bilo je hladno. Pet ili deset minuta. Onda sam ušla unutra. Priljubila nos uz staklo. Red sivih zgrada sa nebom niskim nad krovovima. Kao da se ljube.
Okrenem glavu i uđem unutra.
Znaš, rano ujutru s ponekog prozora vidi se ona čudna mutna svjetlost. Kao da netko živi tamo. Moje svjetiljke su neonske. Grozim ih se, ali ih kupujem. I rijetko palim. Rastužuje me pomisao da si s nekom drugom. Besmisleno je maštati da nije tako. Besmisleno je i da ona leži pored tebe dok ti ovo pišem. Nisam se okrenula ni da pogledam svoj krevet.
Skuhani čaj se ohladio dok sam bila na balkonu. Kavu ne pije, a ja sam željela bar jedno jutro mirisati na kreme, a ne na duhanski dim. Možda mi je zato jutro bilo sivo i bljutavo? Teško sam gutala taj mirišljavi čaj. Mogla bih se kladiti da kroz zavjese proviruje sunce, ali moj mentalni sklop je bio preosjetljiv da bi prirodnu pojavu kao što je sunce shvatio drugačije, osim nekog ruganja. Možda podsvjesnog, ali ipak... Neukusnog.
Siva zgrada napolju je San, a ovo što ja mislim je stvarnost. Oblak od mašte. Žuta, topla svijetla ne moraju biti sretna svijetla. Sve je stvar prezentacije. Pojmovi nam se i tako razlikuju.
Zrno gorušice, ne pomjera više planine. Znam da mrziš religijske fraze. Meni su podjednako postale teško svarljive.
Jeftina propaganda o ljubavi.
Znaš, sad imam posao i platu. Mogla bih pogled na sive zgrade zamijeniti pogledom na park. Ali bojim se da bih još dugo vidjela sliku kao što se vidi s tvog prozora. Sjećam se kad smo skupa gledali platno od neba. Sve one zvijezde i astrologija koju ne razumijem. Plišane igračke i kola. Velika i mala. Veče smijeha.
Zbog toga još nekad kroz hladna balkonska stakla, gledam mutna, topla svijetla.
Post je objavljen 23.01.2015. u 18:37 sati.