Januar dočekaš u ulici koja nosi naziv kontinenta gdje nikada nisi bila. Ulica ima ljude: mamu i dijete, mamu i tatu, par penzionera, bakicu i sasvim zgodnog djedu, djevojku i momka, ljubavnika i ženu, dva prijatelja, dvije tri prijateljice, bezbrižni kikot između prve zvijezde i sivog sumraka. Ima i jednog beskućnika, veliki zvonik franjevačke crkve, i na žolnai keramici sasvim neočekivano jednog štakora. Ti imaš plavi šal i rukavice, jaknu. Na putu do kuće čuveni autobus, sada ste već pomalo bliski i on je pomalo tvoj iako uredno plaćaš onu kartu i razmišljaš o karakteru vozača slušajući kakvu glazbu pušta. Na putu do kuće prati te Balašević, i svakako mu to nije prvi put. Vozač ti džentlemenski otvara vrata onim specijalnim dugmićem na tvojoj stanici, uputiš mu jedan od onih osmjeha i odeš kući da sanjaš snove koji će se jednom sasvim sigurno ostvariti.
Post je objavljen 16.01.2015. u 15:19 sati.