Između dva trenutka histeričnog samosažaljenja i trenutka kada sam htjela lijepo da se izvinim i priznam kako sam sjebala naš bijedni odnos, prvo zvuk omražene mi pjesme, Save the last dance for me.. Ne moram ni da gledam na displej. Wauw, pravi trenutak da me zove. Ležim na onom madracu koji demonstrativno neću da mijenjam za ništa komfornije iako uplaćeni novac redovito dižem s računa i tako mu dajem privid kako je "otkupio" dio svojih grijeha, i gledam ime koje sam utipkala kraj pjesme. Tata. Za svaki slučaj ako me zove pa da budem na vrijeme spremna za ignore. Gdje si bio sve ove jebene godine i zašto sada govore da ja nisam normalna? Nepovjerenje i strah. Dokle će me optuživati da sam egoista i da sam sama sebi najvažnija? Učila sam od najboljih, od tebe tata. I kako sada da objasnim tipu koji bi preko nedjelje da me tuca, i usput govori neke privlačne stvari tipa razumijevanje i tako neka sranja, da sam ja emotivno unavailable i da moj strah od napuštanja ima veze sa ljubavlju koja mi je nekad davno falila? I da ne znam da je dijelim ako mi je samo malo, malo stalo? Kad mi nije stalo, boli me s kim i gdje će netko biti.
I zašto si ovoga puta uporan? Puštam da odzvoni do kraja. Ne brini stari, novac sam podigla, Caritas se obraduje s vremena na vrijeme, ima puno djece bez roditeljske ljubavi i novca. Kupim ponekad knjigu o ajkulama i podzemnom svijetu, glumim da čitam i da razgovaramo. Ako ne potrošim naravno sve u kafiću, svi znaju za tebe, dragi tata i svi te volimo. Moje prijateljice, moji pijani dečki. I ja tata. I ja te volim.
Kad me M. gleda tako pijanu s vremena na vrijeme, pitam se negdje krajičkom svijesti, da li mu se gadim i ako mu se gadim što me tako poslušno i uslužno ljubi?
Save the last dance for me
- Da?
- Jelena?
- Nosi se u kurac tata.
Post je objavljen 26.12.2014. u 14:48 sati.