Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redbloodedme

Marketing

Mentalni izbljuvak - nova epizoda

Ah, mentalni izbljuvci! Dugo apstinirah od istih, no obzirom na dizanje bloga iz mrtvih, i apstinencijska se kriza prekida.

U ponedjeljak sam dobila poziv od ravnatelja za razgovor u vezi pritužbe roditelja. Ako ćemo iskreno, čudi me da sam trebala čekati više od dvije godine da do toga dođe obzirom na predmet koji predajem. No, ono što me pomalo ljuti jest činjenica da su određeni standardni koraci preskočeni zahvaljujući vezama koje sežu do neba.

U prvi sam tren bila jadna, pa bijesna, pa puna ogorčenja prema svima vezanima uz taj slučaj, no nekako me popustilo kad sam došla na sat. Barem u smislu ljutnje na klinca. Za svaku je moju lošu ocjenu u školi bio kriv profesor, preteška pitanja i neobrađeno gradivo, a ja sam uvijek bila čista ko suza. Štošta se promijenilo otkad sam završila školu, no neke stvari ipak su ostale iste. Shvatila sam da djeca nisu nikakav problem.

Roditelji jesu. Neki su zaslijepljeni ambicijama za vlastito dijete, koje mora biti u svemu savršeno, a kada to nije, onda se ne zapitaju je li možda njihovo dijete sasvim prosječno u fizici (što uopće nije sramotno) već je automatski nastavnik kriv. Takav roditelj je problem.
A ima i druga vrsta roditelja. Požrtvovni, koji će uvijek podmetnuti svoja leđa, kojima ništa nije teško, koji najebu u životu jer se njihova dobrota maksimalno iskorištava. I trude se tako odgojiti svoju djecu. Ali s neispunjenim očekivanjima opet nastaju problemi.

Obožavam svoju majku, mislim da je obavila sjajan posao s odgojem svoje djece, da nas je podigla na noge i usadila prave vrijednosti, no ima trenutaka kad me izbaci iz takta.

Tijekom cijelog ju je života netko tlačio, ona se uvijek pokoravala čekajući neka bolja vremena. I dođu bolja vremena, al navike ostanu. Tako se, npr, neki dan ispričavala predstavnici stanara jer ju je zvala da joj kaže kako su nam maznuli neke stvari iz zgrade. Ja sam praktički dobila živčani slom.

I tako, ispričala ja svojoj materi situaciju s klincem i da moram do ravnatelja na razgovor. Ona smatra da bih ja trebala biti dobra, mila i pokorna, i poslušati sve što ravnatelj ima za reći, i nikako ne ulaziti u rasprave, pa makar bila u pravu. Dođoh u dogovoreno vrijeme, no ravnatelj je otišo ranije, a idućih ga dana nije bilo. I sad, vraćam se na svoju mater – ona šizi jer ja nisam popričala s ravnateljem, objašnjava kako moram to obaviti i štošta. Nije meni problem što ona meni to kaže, zapravo mi prilično pomaže obzirom da mi uobičajeno preniski tlak skače nebu pod oblake – pokušavala sam obaviti ono što mi je rekla (naprosto jer smatram da je to moja moralna dužnost, obzirom da se ravnatelj uvijek pokazao kao pošten čovjek), no ako ravnatelja NEMA, nekako mi je to onemogućeno. I tako, pola sata rasprave prije par dana i smirila se.

Do večeras. Opet tirade, ti moraš ovo, ti moraš ono, ti moraš slušati ravnatelja, o njemu ti ovisi posao. Nažalost, mentalna elastičnost ima ista svojstva kao i ona opipljiva, u nekom trenutku zbog prevelikog opterećenja dođe do pucanja ili trajne deformacije. Pa sam pukla. Jer mi je muka više od toga da me tlači s time kako bih se ja trebala pokoriti tuđim odlukama pa bile one i pogrešne, i kako bih se trebala suzdržati od zauzimanja čvrstog stava, makar sam u pravu.

A zbog mog se pucanja ona naljutila. Nebitno što sam prethodno pucanju pokušala nekoliko puta objasniti na lijep način kako nisam napravila ništa loše i ne bih se trebala vući pognute glave tražeći pokoru.

I sad se osjećam ko smeće. Nisam sigurna zbog čega, zbog činjenice da se ona ljuti na mene, ili zbog činjenice da svom djetetu želi da krene njenim stopama u gutanju tuđih govana koja ne zaslužuje…


Post je objavljen 11.04.2016. u 01:46 sati.