Marketing
Emancipacija
Nađem se ponekad u problemima kada mi sinovi postave mudro pitanje koje zahtjeva isti takav odgovor,
a koliko god širila umne granice, nekad naletim na bombu.
Tako mi je junior najavio subotnju utakmicu protiv cura te na glas komentirao kako to nije fer jer su one starije od njih dvije godine, veće, jače, a uz to se „ful krše.“
Izbjegavam nogometne utakmice jer mi ta atmosfera ne odgovara, vika napaljenih očeva i cijele obitelji, psovke...
nije to toliko ni grozno koliko nesvjesna deračina na svoje dijete s tribina koje daje sve od sebe na terenu.
To za mene nikako nije podrška djetetu jer ako se tako javno izderavaš i kritiziraš svoje dijete, što tek radiš unutar svojih zidova?
Valjda ih ponese borbenost, adrenalin, želja za pobjedom...
nemam pojma, ali mi se to ne sviđa pa su nogometne utakmice rezervirane za muža,
a moja podrška je za šporetom i pripremanjem ručka koji ih čeka nakon utakmice.
Jedva sam suspregla smijeh kad je nakon prve utakmice protiv tih istih cura, sin došao kući pun dojmova sa još neviđenim izrazom lica do sada,
objavio kako su izgubili i kako je bilo čudno.
„Znaš mama, one se krše oko lopte više od nas, ful su agresivne i treba ih dobro čuvati.
U jednom trenutku, dok sam čuvao loptu, moja ruka se našla na njenoj sisi.“
Kad ti to ispriča jedanaestogodišnji zaigrani dječak koji je prvi put imao bliski kontakt sa ženskim tijelom,
ne znaš da li bi plakao ili se smijao.
Nije ni on znao što bi ,a sad je red na meni da nešto pametno pitam, iako meni, osim gromoglasnog smijeha i manje pametnog pitanja: “Jesi joj se izvinuo?“ , nije ništa drugo palo na pamet.
„Ma ja! Nije ona to ni skužila!“, nastavlja komediju s tom čudnom facicom, a meni je malo reći da je trenutak savršen, uz ovakve dječje dogodovštine.
Sve se nekako posložilo u subotu, organizirala sam ručak da me služe u restoranu, stariji sin na utrci u Istri s klubom pa muž i ja idemo skupa kao podrška na tribine junioru.
Objasnila sam sinu (iako nekako nesigurno) da su cure starije od njih jer su nježniji spol pa ne bi bilo pošteno da su vršnjaci
jer se smatra da smo mi žene fizički slabije te bi ova razlika od dvije godine u njihovu korist bila kao neka ravnopravnost
na što mi je on odgovorio da on misli da su muškarci i žene ravnopravni.
Sjedeći na tribinama, doista sam se uvjerila da su cure veće za dvije glave od njih i zbilja agresivne.
Ne mogu i ne želim reći ,kao muškarci, jer su naši sinovi pokraj njih izgledali kao da ih namjerno štede, a one to dobrano iskorištavaju.
Moram reći, da sam u jednom trenutku, osjetila ponos što sam žena i na glas komentirala jednoj majci do mene
da mi je žao što nogomet za žene nije bio popularan kad sam ja bila dijete.
Malo starija od mene, komentira da je u njeno vrijeme to bila sramota.
„Ej, Davide! Davideeee!“,viče na sina da brže trči i obrati se meni: “A da mu nisam sto puta rekla!“ na što ne mogu da se ne nasmijem njenom bijesu za kojeg nema razloga, a ona to tako ne vidi.
Uglavnom, spora , ali jako žestoka igra gdje se vidi da se cure dišpetljivo bore za svoje dokazivanje u tom tzv. muškom sportu i sve mi je to zanimljivo,
muško-ženski svijet, sve te gluposti koje bi činile svijet ljepšim kad bi se mi ljudi malo opustili.
Od malena stvaramo djeci te neke podjele, forsiranja, glupiranja pa je tako u jednom momentu cura rekla mom sinu koji je trčao lijevo -desno izbjegavajući kontakt s njom:
„Nisam ti ja glupa, neću trčati za tobom.“
Duboko ukorijenjene predrasude koje ove cure imaju i žele mijenjati nogometom je odličan način,
ali pretjerano forsiranje je dovelo do pregrube igre gdje je naš najbolji igrač namjerno ili slučajno povrijeđen dočekao kraj igre na klupici.
Još je bolje jer sudac nije svirao faul.
Dugo je prošlo nakon moje zadnje odgledane utakmice, ali sretno primijetih da sam u međuvremenu još poradila na sebi pa me čak ovaj događaj zabavljao,
a živčani povici sa tribina tjerali na smijeh i zahvalu jer djeca su nam još i dobra kako se mi roditelji nekad ponašamo.
Nakon pobjede 1:0, u našu korist, iskoristila i ja svoje pravo za emancipacijom pa sjela u restoran,
pojela od glavnog jela do deserta gdje me posluživao muškarac koji je odnio tanjure sa stola,
a to skoro nikada ne vidim kući jer sam si sama kriva ili zaslužna.
Srećom da njegujem i svoju mušku stranu radi ravnoteže te naručim i čašu vina i svjesno uživam u blagodatima života neopterećena svojim pravima j
jer tko mi je kriv što si ovakve trenutke češće ne priuštim?
Kriva je žena u meni koja ostaje kući kuhati, umjesto da posluša muškarca, ode subotom gledati nogomet i rastereti se od kuhanja.
Post je objavljen 07.04.2016. u 20:53 sati.