Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost, pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja. Skinuti šešir pred oltarom nije ni izdaleka onakva zadovoljština kao kad ga se zbaci s glave onima koji su inovjerni ili slabovidni. (Karl Kraus)
Lani sam imao post Rođen na prvi april – imao sam ga, međutim, uopće ne na prvi april, kao što bi se pomislilo, i kao što bi bilo logično, nego u prvom mjesecu. Zato što je bila prigoda: masmedijski ''dan tišine'' povodom napada na Charlie Hebdo. Ove ću ga se godine zato sjetiti baš na prvi april, ali ne zbog same činjenice da je došao datum, nego i opet zbog prigode, samo ovaj put koincidirajuće s datumom. Svi smo, naime, svjedoci da je zakazanost za danas skupa Za satiru spremni odraz činjenice kako je upravo u tijeku puni jek ofenzive fundamentalističkog karamarkizma na bilo kakvu vrstu humornog otklona u odnosu na sakralizirane, muhamedizirane vrijednosti našeg hegemonskog kulturnog idealizma. HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana!
Fenomenologija patetizirane ideologije – jer nije dovoljno definirati stvar, kako se to često čini, tzv. nemanjem smisla za humor, općom nesposobnošću za smijeh, jer nitko nije doslovno nesposoban za smijeh, nego je pitanje: za kakav smijeh. Agélasti su oni koji ne trpe smijeh kao izazov patetiziranoj ideologiji koje su apologeti i/li vjernici. Razumiju jedino ''ples u krugu'', smijeh anđela; nesposobni trpjeti smijeh demona. Svaka zajebancija s ozbiljnošću ideologije u svojoj suštini jest svetogrđe i stoga se treba čuvati ''osvete agélasta'': Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''.
Sredinom veljače nabasao sam na internetu na intervju s Kunderom u kojem također govori stvari na tragu rođenosti na prvi april, o ''istoj fiziološkoj manifestaciji'' – smijehu – korištenom u dvije nasuprotne svrhe: kako u demonske, tako i u one anđeoske. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Zanimljivom sinhronizacijom, nije prošao dan do kraja, a oglasio se karakterističnim anđeoskim jezikom Vaso Brkić u novinama: Pakla se ne bojim, a mi ćemo građane odvesti do raja. Mi ćemo se potruditi, žrtvovati da naš narod ne ide u smjeru pakla, nego raja. Što se prirodno nadovezivalo na nedugo prije objavljen Hasanbegovićev program ''novog nacionalnog obrasca'', koji se namjerio ''integrirati cijelu naciju'' uz ''prekid ideoloških sukoba'' – ali tako, dabome, da taj jedini dopušteni preskript propišu po mjeri svoje ograničenosti. Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima.
Koji dan prije Vasinog tjeranja nas svih u Raj, i Kolinda je nabacila fetvu s Pantovčaka: Jedini poželjan ''državljanin'', ukratko, nije slobodan građanin, nego pokorni vjernik, spreman da kontinuirano kleči pred ''vrjednotama na kojima je stvorena hrvatska država'' – pred kultom što su ga strogo definirali ovlašteni prvosvećenici – ali i zgromi svakoga tko nije voljan uspostaviti istu relaciju prema ''Domovini'' (koju Kolinda Grabar Kitarović, usprkos svim gramatičkim normama, u službenome dopisu piše velikim početnim slovom). (...) Naizgled sitan gramatički detalj – riješenost predsjednice države da naziv službenog božanstva opskrbi velikim početnim slovom – na svoj način svjedoči o grandioznoj veličini hrvatske političke nesreće, o trijumfu mitotvorne svijesti nad bilo kojim (pa i pravopisnim) zakonom. U isto vrijeme dok je Kolinda Grabar Kitarović pisala svoj huškački pamflet, u kojem je operativno – do zadnjega slova kletve i do zadnje kapi pljuvačke – razradila zamisao šefa svoje partije prema kojoj ''svatko u svojoj sobi može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne'', Tomislav Karamarko u Ćilipima je govorio o onima koji ''nisu shvatili da kada govore protiv HDZ-a, govore protiv hrvatskoga naroda'', jer ''kada je HDZ na koljenima, onda je i Hrvatska na koljenima''. Visoki kler svjetovne religije, naime, uvijek preuzima klišeje iz religioznih svetih spisa, poput izabranog naroda, obećane zemlje i mesijanizma. ''HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana!'' dodao je na kraju izlaganja Karamarko. Epistola predsjednice Hrvatske stoga je djelo fundamentalističkoga uma, izravni atak na građanske slobode i otvoreni poziv rulji da nasrne na sve koji ''provociraju'', ''iritiraju'' i ''vrijeđaju'' osjećaje silom i tamjanom unificirane većine, pa utoliko i blistava ilustracija nesumnjivoga ekstremizma koji stanuje u prostoru što sebe voli definirati ''političkim centrom''.
Puno je o tome u javnom prostoru govoreno i sve identificirano – uistinu se radi o akutnom požaru naše puerilne demokracije – pa ovo nije neki moj pravi post, s turbooriginalnim otkrivenjima, nego mali kompendij ključnih mjesta koja su već rečena od strane drugih.
Lov na crvene vještice. Potakao me tekst Petra Stošića kojeg sam jučer čitao, s također kratkim pregledom fenomenologije patetizirane ideologije (poklič svih fundamentalista: ''Ne dirajte naše svetinje!'') i osvete agélasta (po Hitchensu, svake vrste komesara, birokrata i inkvizitora – u vidu, navodi ga još Stošić, tog vječitog sukoba, konfrontacije doslovnog i ironičnog uma), kroz naše i svjetske slučajeve zadnjih godina: Pussy Riot, Charlie Hebdo, Daily Show (Maziar Bahari), Montirani proces... Antagonisti News bara, u pravilu ne jako bistri, redovito mu ističu kao prigovor tobožnju jednostranost satire, kontra HDZ-a, domoljublja i vjere, ili čak navijanje za SDP (u tipičnoj semantičkoj konfuziji o ''lijevoj obojenosti''), ''pljuvanje samo jedne strane'' (lako provjerljiva činjenična netočnost). Badava usijanim glavama objašnjavati da se ne radi o apriornoj pristranosti, nego naprosto reakciji duha koji je sačuvao u sebi prirodnog protuotrova, spram nametanog bullshita – a hegemonski bullshit su kod nas slučajno baš teokratizirane Domovina i Crkva. I u ovom ludilu ipak ima logike – zamjena teza i izigravanje žrtve omiljene su metode naših nacionalista. Ima nešto u njihovoj neprestanoj uvrijeđenosti, njihovom domoljubnom prenemaganju i opsesivnom traženju neprijatelja, što ih čini posebno zahvalnim materijalom za satiru. No za njih je demonizacija manjina humor, a ismijavanje HDZ-a i Tuđmana govor mržnje. Oni demokratski mandat vide kao ratni plijen, civilno društvo i manjine kao vazale koji uživaju zaštitu pod uvjetom da su poslušni, a kritičare u medijima i kulturi kao virus koji treba odstraniti iz nacionalnog tkiva.
Širenje šovinističke mržnje (Jurič, Tepeš, Bujanec, Pauletić) predstavljano je kao satira, u svrhu legitimizacije skarednog, dok istovremeno nepoćudna satira (Novosti, Montirani proces) delegitimizirana kao govor mržnje, urnebesnim obrazloženjima iz klase teorije zavjere – koja zaobilaze taj sitni ključ da pojam govora mržnje svoju jedinu smislenost ima u stavljanju van zakona mržnje po rasističkim osnovama, a ne političkog antagonizma i kritike. Ova je zamjena teza strukturni presjek onoga što trenutno živimo (i po svoj prilici ćemo doživjeti još sto i jedan primjer dok nam se kler Domovine ne skine s kurca). Vivisekciju inverzije moglo se naći i koji dan ranije kod Ivančića, koji ju je imenovao Satiracijom. Ali oslovljavajući i supstrat iz kojeg satiracija izrasta: Ne nanosi hrvatskoj državi štetu neofašist na vlasti, nego onaj koji ga takvim prepoznaje. (...) Dovoljno je, tako, da se Zlatko Hasanbegović ceremonijalno samoetiketira kao protivnik fašizma da bismo ga ne samo amenovali za dužnost ministra kulture, nego i sve one koji to smatraju najprozirnijim gestom političke mimikrije proglasili izdajnicima i protudržavnim elementima. Ipak, građanka nezgodno reagira na prijetnje. Drži ih protugrađanskim i zapravo prostačkim nasrtajima na svoj građanski habitus. Zastupniku Kovačiću se termin ''fašizacija'' ne mora dopadati, njegovo korištenje može kvalificirati pogrešnim, zlonamjernim ili čak pokvarenim, ali nešto je posve drugo kada mu pripisuje ''protudržavni'' naboj, smatra građanka, i na taj način kritiku vlasti kojoj pripada proglašava ilegalnom. Stoga je, nemajući druga posla, skovala priručnu definiciju za osobnu upotrebu: jedan od najeklatantnijih vidova fašizacije hrvatskoga društva jest optuživanje za izdajstvo onih koji tu fašizaciju registriraju. Upravo dok etiketira skupine i pojedince koji ''rade isključivo protiv hrvatske države'', dok obavlja prozivku za nacionalnu izdaju, zastupnik Kovačić utjelovljuje fenomen koji je, po njegovu cijenjenom sudu, nespojiv s hrvatskim društvom.
Stošić nalazi objašnjenje netrpeljivosti prema satiri u nevoljnosti korifeja ideologije, na čiji račun zajebancija i ide, da slušaju tu šalu na vlastiti račun. Ova vlast, s anti-antifašistima Hasanbegovićem i Tepešom, kreacionistom Šustarom, barakašem Crnojom i ''satiričnim'' šovinistom Pauletićem, već sama po sebi izgleda kao karikatura. Zadnje što joj treba je emisija koja na to podsjeća svaki tjedan u udarnom terminu. (...) Karamarko i njegovi medijski i politički buldozi, kojima Montirani proces uopće nije smiješan, za Daily Show nikad nisu čuli, jer humor (pogotovo na svoj račun) ne podnose, a svijet onkraj našeg partizansko-ustaškog danse macabrea ih ne zanima. Ne shvaćaju vic jer su oni taj vic. Nije im jasno, nasreću, ni da u doba interneta njihova cenzura više ne funkcionira. Mogu samo idiotski ponavljati: ''Ne smijte se!'' To je točno, ali ja bih to dopunio. Što je s onima koji nisu osobno ismijavani, a ipak jednako skaču za vrat crvenim vješticama?
Treba se vratiti na post koji evociram. Što smo naučili iz Šale? Kada šala odvodi u ostraciranost? Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam. Ne radi se, znači, tek o cenzuri od strane glavonja zato što su sami objekt smijeha, nego i o široj fronti plesača u krugu koji ne dopuštaju izdvajanje iz kruga, što je temeljniji oblik zabrane. Doslovno fetva: ne smiješ drugačije od nas ostalih.
Ne bi odgovaralo istini reći da je Hrvatska, što se tiče aktualne vladajuće ideologije, sastavljena od sve samih vjernika u nju; stanje je bliže podijeljenosti. No, prisutnost hegemonskog plesa u krugu ni ne mjeri se pukim kvantitativnim prebrojavanjem, već strukturnom nametnutošću prinudno okupljajuće naracije. Kad na djelu imamo fašizam? Onda kada društvene institucije, uključujući policiju, ne mogu ili ne žele biti represivne prema nasilju unisonosti s ulice, nego se nađu s njima s iste strane. Fašističko društvo je ono u kojem progon nepoćudnih nije kažnjiv zakonom, nego je integriran u zakone (rasne) – pa Židovi, Srbi, ''komunisti'' ili ''pederi'' nose žute trake. Ozakonjenje zločina, doslovnom legalizacijom ili i zaobilaznom legitimizacijom. Fašističko društvo je ono u kojem Šešelj nije netko hapšen i (o)suđen, nego je vojvoda, čovjek kojeg se sluša. Ili u našem slučaju: ono kada bujanci, tepeši, juriči i pauletići, zbog govora mržnje bivaju ne globljeni, privođeni ili pendrečeni, ovisno o težini delikta, nego na televiziji i položajima, a hasanbegovići i markićke drmaju infiltrirano, kroje politike.
Valja razumjeti puni smisao onoga što se dogodilo krajem januara u Zagrebu. Kada Tepeš u svojstvu potpredsjednika sabora, iz redova vladajuće koalicije, uzima istaknuto učešće na maršu pred Agenciju za elektroničke medije koji se ori od ZDS i desnica u zraku do mjere u kojoj policija odustaje od hapšenja ikoga jer je prijestupnika naprosto prevelik broj (definicija fašizma u najužem smislu!), Tepeš tada biva istureni predvodnik onoga što je Dežulović dobro prepoznao kao ostvarenje spoja dva uvjeta – iz seminalnog Močnikovog eseja – o preobražaju fašizma u strukturnu pojavu nekog društva. Nisu, naime, potpredsjednik sabora i uličari skupa urlali ZDS na nekakvom stadionu (to sâmo bi bila prva komponenta: ''uspon krajnje desnice''), niti su uličari sami na svoju ruku urlali ZDS pred državnim tijelom za medijsku regulaciju (to bi bila druga komponenta: ''fašizacija vladajuće kulture''), nego su potpredsjednik sabora i ulična desnica skupa nasrnuli na nezavisno državno tijelo, s nakanom da silom i zastrašivanjem iskamče društvenu legitimizaciju skarednog (spojenost obje komponente u strukturni fašizam). A policija gleda – i ne može joj se. Onog dakle trenutka kad je fašizam počeo poprimati zlokobne obrise ''strukturne pojave'', kad je policija na pitanje ''koliko fašizma?'' odgovorila ''previše'', a taj odgovor polako prestao značiti ''previše ljudi za identifikaciju počinitelja i utvrđivanje osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela'', i počeo značiti - ''previše osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela za utvrđivanje i identifikaciju počinitelja''. Ovdje, naime, nije riječ o slobodnom i zlonamjernom tumačenju policijskog saopćenja, već o doslovnom citatu: ''Zbog iznimno velikog broja prosvjednika (…) nije utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.'' Pojednostavljeno, fašista je na prosvjedu bilo previše da bi fašizam bio kazneno djelo. Time je, makar podsvjesno – policijska podsvijest nije nešto s čim se zajebava – najavljen transfer zakonske odgovornosti s fašista na antifašiste, nakon čega će ''dva neodložna pitanja'' društva biti mogućnost uspona lijeve politike i antifašizacija vladajuće kulture: umjesto Močnika ta će pitanja postavljati moćnici, a ključno će glasiti – ''koliko antifašizma?''.
Stvar treba posve ozbiljno shvatiti. Kada oni čiji su pendreci zaduženi za nasilničku bujicu postaju nemoćni, pače bujica postaje društveni zakon, to znači da društveni konflikt ne može biti razriješen demokratskim sredstvima. Ako neće policija, tko će? Preostaju samo dvije opcije: a) pristati na fašizam, b) građanski neposluh, koji je ovdje (jer nije pitanje sukoba s policijom, nego sukoba umjesto policije) po tipu zapravo – građanski rat. Ne zbog toga što je netko ratoboran preko reda, nego otuda što su osnovne demokratske poluge stavljene van snage.
Something's got to give.
Pred novu godinu kružila je zajebancija da kud će se – kako je krenulo, u partizane. Bome, zabranom zajebancije – nasrtajem pretvorbe građana u podanike – prestalo je biti zajebancija.
Post je objavljen 01.04.2016. u 14:55 sati.