Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bookeraj

Marketing

Nina George: "Mala pariška knjižara"

Njemačka spisateljica Nina George je autorica mlađe generacije (rođena je 1973. godine) koja od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Od 2005. godine do 2010. godine bila je kolumnistica Hamburškog večernjeg lista. Za svoj roman “Mondspielerin” je 2011. godine dobila književnu nagradu De LiA (za najbolji ljubavni roman njemačkog govornog područja), a za kratki kriminalistički roman “Igra njezinog života” je 2012. godine dobila nagradu Glauser.

Roman “Mala pariška knjižara” (u izvorniku: “Das Lavendelzimmer” - “Soba boje lavande”) govori o vlasniku knjižare na brodu, svojevrsne pariške turističke atrakcije, koja je pod nazivom “Književna ljekarna” usidrena na obali Seine. Međutim, u pustom životu koji knjižar Jean Perdu vodi, postoji zaključana soba boje lavande, u kojoj je doživio svoju posljednju ljubavnu priču s Manon, koja se zbila prije dvadesetak godina, iako je njegovo ljubavno razočaranje jednako gorko kao i prvog dana nakon što ga je ostavila.

Okidač za početak radnje predstavlja doseljenje izvjesne Catherine u stan preko puta njegovog, koja nakon bračnog brodoloma skuplja ostatke svog života (i namještaj, jer ju je njezin bivši suprug ogulio do kože). Kako je Perduova specijalnost preporučivanje knjiga koje liječe bolesti duše, on i Catherine brzo pronalaze zajednički jezik. Ali jedno slučajno pronađeno pismo, koje Perdu nije imao snage pročitati nakon što ga je Manon napustila, natjerat će glavnog junaka ovog romana na životno putovanje francuskim kanalima, tijekom kojega će i sam pokušati svoj život usmjeriti u pravom smjeru, nakon što je dvadeset godina živio zadržavajući dah.

Lajtmotiv književne apoteke oduševljava – postoje knjige za plakanje, i knjige protiv nesanice, knjige za razmišljanje i niz drugih knjiga koje liječe manje i veće duševne tegobe i tjeskobe, neke od njih pomažu svima, a neke su napisane samo za jednu osobu.

“Vi trebate sobu, samo za sebe. Ne previše svijetlu, i mladu mačku koja će vam praviti društvo. I ovu knjigu (“Otmjenost ježa” Muriel Barbery), koju ćete čitati polako. Kako biste se usput odmorili. Mnogo ćete razmišljati, a možda i plakati. Nad sobom. Zbog godina. Ali poslije će vam biti bolje. Znat ćete da ne morate umrijeti, iako se čini da biste trebali zato što momak nije bio pristojan prema vama. Ponovno ćete voljeti samu sebe i nećete se smatrati ružnom i naivnom.”


Rekavši ovo, moram ustvrditi i sljedeće – čini mi se da ostatak knjige nije dostojan ovog lajtmotiva (ili se radi o knjizi koja meni osobno ne govori ništa, niti liječi neke moje manje ili veće duševne tegobe). Radnja je prilično spora, imitirajući tako sporo plutanje broda-knjižare francuskim riječnim kanalima, a konačno razrješenje me se dojmilo nekako zbrzanim i zbog toga čudnovatim.

Ipak, proglašavam ovaj književni pokušaj nelošim, a posebno ga preporučujem onima kojima je ljubavni rastanak trajno slomio srce, onima koji žude za novim početkom i onima koji traže opravdanje za novu ljubavnu priču.

Post je objavljen 18.03.2016. u 08:42 sati.