Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/monasticism

Marketing

POST TIJEKOM CIJELE GODINE I STVARANJE OSOBNOGA PUSTINJAČKOG BORAVIŠTA


Image and video hosting by TinyPic

Molitva, post i djela ljubavi zajedno predstavljaju temelje našega duhovnog života. Oni to jesu zato što uključuju čitavo naše biće -dušu, tijelo i duh - i pomažu nam u ispunjavanju najviše zapovijedi da ljubimo Boga iznad svega, a naše bližnje kao same sebe. U njima imamo ispravno shvaćanje ljudske naravi u svom njezinom dostojanstvu i veličanstvenoj sudbini, i ujedno vjernu sliku njezina palog stanja i njezine potrebe za otkupljenjem.

Prvi dio: Uspostavljanje veze između posta i ljubavi

Provođenje ljubavi u djelo odmah se na početku mora shvatiti ne samo kao važan prateći element našega posta nego kao sam njegov cilj. Posteći nastojimo doći do većega suosjećanja, do mekšega srca. To je u potpunoj suprotnosti sa srcem koje može još više otvrdnuti strogom dijetom zasnovanom na pukom jačanju snage volje i samokontrole. Sveti nam Antun pruža osobno svjedočanstvo ljubavi time što je doslovno uzeo Gospodinovu zapovijed da proda sve što ima i poda prihod siromasima. I dok to možda ne može biti moguće za većinu ljudi, sigurno da veća jednostavnost življenja i svjesno odbijanje kupovanja u ovoj potrošačkoj kulturi koja nas okružuje mora biti značajka naše pobožnosti. Navedimo samo jedan primjer: u našoj je zemlji iznajmljivanje prostora za skladištenje u velikom porastu jer smo se opskrbili s toliko stvari da čak ni u našim prenatrpanim garažama više nema mjesta za sve njih. Uzmognemo li na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive, moći ćemo prepoznati i odbaciti pohlepu, lakomost i sebično eksploatiranje, što sve prolazi pod "normalno" u kapitalističkom društvu koje se zasniva na stvaranju profita i gomilanju dobara kao jedinih mjerila osobnoga uspjeha.

Rastrošno razbacivanje, tako prisutno u našem životu, ne samo da pokazuje neznanje o ograničenim resursima Zemlje nego i to da smo slijepi za životne uvjete brojnih populacija koje zarađuju svoj kruh na globaliziranom tržištu. Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav. U ovom kontekstu trebali bismo se sjetiti opominjanja američkih biskupa da okrijepimo našu asketsku praksu tako što ćemo odrediti svaki petak ne samo kao dan pokore nego i kao posebnu priliku za djela milosrđa učinjena u Kristovo ime. To povezivanje pokore i ljubavi pomaže nam stalno imati na umu da je božanska ljubav ono savršenstvo kojemu težimo kroz našu uzdržljivost. Možda se čini da je božansku ljubav teško provoditi, ali jedna tako jednostavna praksa kao što je već opisani program preskakanja obroka može nam omogućiti da svakog tjedna dajemo milodare tako što ćemo trošiti manje na hranu za sebe. Razmislimo li, možemo pronaći i neke druge jednako prikladne načine za to, koje možemo uklopiti u svoj život.
Tu vezu između uzdržljivosti i ljubavi zatičemo i u primjeru ranih pustinjačkih asketa. Iako je monasima samovanje bilo važno, bilo bi pogrješno reći da su asketi svoj život živjeli u potpunoj izolaciji. Takvo bi što bilo u suprotnosti s apsolutnim primatom ljubavi u asketskom životu. Njihova pustinjačka boravišta često su bila smještena u blizini sela čiji su mještani bili oduševljeni pustinjacima. Na toj je relaciji znalo biti vrlo prometno: ljudi bi, uslijed raznih problema koje su imali, tražili pomoć i okrjepu u duhovnoj snazi svetoga čovjeka, uzdajući se u njegovu objektivnost i mudrost pri rješavanju zapletenih ljudskih odnosa. U ondašnjem izrazito patrijarhalnom društvu biološki su očevi, vršeći ulogu strogih čuvara društvenih norma, bili udaljeni od svoje djece. Sveti bi ljudi preuzimali na sebe funkciju toplih i srdačnih odgojitelja mladeži koja se oko njih okupljala radi duhovnoga vodstva.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta, Verbum, 2012.

Post je objavljen 13.03.2016. u 23:35 sati.