Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

S 50 NISI SREDOVJEČAN

Ponekad vidim na telefonu kako se ponavljaju brojevi pozivatelja na čije pozive nisam odgovorio. Obično su to oni koji vam žele nešto pokloniti, samo trebate doći, ali to još nije sve... Jedan se ponavljao više puta pa nazvah da vidim... Kad sam se predstavio, predstavila se i žena s druge strane, znao sam tko je to, liječnica iz mojih starih krajeva, radila gdje i moj otac. Rekla je: „Znate, moj muž ima malo čudan hobi...“ Sjećao sam se i njega, profesor u mojoj školi, nije mi predavao, ali sjećam ga se, simpatičan čovjek, da je život išao normalno možda bismo dijelili zbornicu. „On na Hreliću skuplja odbačene fotografije, pronalazi vlasnike i vraća im te izgubljene fotografije, javit će vam se.“ Pronašao je fotografiju s imenom moga oca na poleđini, a po datumu bi bila snimljena prije nego ga je on upoznao pa nije bio siguran... Nije bio otac, bio je netko istoga imena i prezimena…

Ja sam sačuvao svoje fotografije, znam mnoge koji nisu uspjeli to i znam da žale za tim više od svega, jer sve ostalo možeš kupit, nabaviti, sve osim davno snimljenih fotografija i života...

Sjetio sam se i mog prijatelja kojega nikad nisam vidio uživo, a koji mi je posao video koji su napravili njegovi sinovi od fotografija na kojima je njihova mama, a koja je umrla...

Kad sam pisao o njemu, rekoh da i on sigurno zna kad će biti bolje. Pitala me je isto to i jedna koja obilazi isto groblje kao i ja i otišla je daleko u nadi da će biti bolje nekad, ali ne znam je li otkrila kada postaje bolje... Pitali me još neki koji su doživjeli isto što i ja, pa sada kad znam odgovor, evo:


BOLJE JE KAD POČNEŠ IMATI PLANOVE


Pisao sam da nikad više neće biti isto, i neće, ali kad počneš planirati postane drukčije. Ne mislim na plan „otići ću jednoga dana u mirovinu“, nego na planiranje što do tada, kako, što sutra, prekosutra, ne samo živjeti nego i planirati život…

Imao sam jedan plan za prošlu jesen. Htio sam završiti onu jednu dugu utrku koja mi još nedostaje, ali nisam mogao pa sam opet završio onu upola kraću. Tu sam završio i pretprošle jeseni. Tada sam na prijavi na pitanje što želim da mi piše na startnom broju napisao: „SREDOVJEČNI“. Završio sam utrku kao sredovječni, a prošle jeseni u isto polje upisah samo svoje prezime. Odlučio sam ovu utrku završiti baš prošle ili ove godine tako da to bude vezano za pedeseti rođendan koji je bio prije nekoliko dana.
Ako sam bio „sredovječni“, s pedeset više nisam, sada sam samo ja. Jer imam planove. Završit ću 3.8+180+42,2km utrku, riješit ću sve zaostatke s računima, možda ću otići raditi u inozemstvo na tri godine, ako ne ići ću više puta na kratko, na nekoliko mjeseci i dosta daleko, sredit ću moju kolibu, sobu… Imam još puno planova…

A slike, slike čuvam… Javile su se opet i neke stare za koje sam mislio da sam ih potisnuo. Na ovim rutama koje se spominju stalno, bilo ruta i prije i nekad davno sam bio jedan od onih pored kojih su ljudi stajali, gledali u daljinu i nadali se da će proći u obećane zemlje daleko od rata. Nove slike iz vijesti se u snu sastaviše sa starima, a onda u neke krvave i onda dalje… Poslije puno vremena sam viknuo u snu… I. me je probudila… Plan je i da više ne vičem u snu, ali to ne mogu biti siguran, ali želim da I. uvijek bude tu ako vičem… i ako ne vičem…

U „Ljetnikovcu…“ kaže H. Fonda da on nije sredovječan čovjek, jer ima sedamdeset, ako je na sredini vijeka značilo bi da ljudi žive sto četrdeset… Možda više nisam sredovječan jer ljudi ne žive sto, barem ne svi, ali ako ne napišem više ništa prije, napisat ću za stoti…

…Jer moraš imati planove, jer je bolje kad imaš planove, jer planove imaš kad je bolje…


Post je objavljen 13.03.2016. u 10:14 sati.