najezda kardinalovih epigona

Marketing

VIŠINSKI

IZ NAŠEG

SOKAKA

Devetog ožujka ove godine, u dvadeset i tri sata i četrdeset i dvije minute, akademik Vladimir Paar je poslao e-mail poruku istovremeno na više od stotinjak adresa. Kakvi su to mračni posli u gluo doba noći, pred ponoć kad naviru sablasti i aveti?

Velikim slovima na vrhu poruke akademik je naznačio:
OPREZ:
POGLEDAJTE KAKVE PEDOFILSKE TEKSTOVE STAVLJA JOKIĆEV KURIKULUM U ŠKOLSKU LEKTIRU!

U poruci je prenesena druga poruka koja pokazuje da je Matko Marušić poslao Petra Radelja u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu s posebnim zadatkom da u knjigama Zorana Ferića pronađe pedofilske motive, što je Radelj po vlastitom mišljenju dobro obavio, pa izvještava nalogodavca. Nalogodavac prosljeđuje nalaz akademiku, a akademik ne može dočekati da ga dalje ne razglasi urbi et orbi.

Iz prepiske se vidi da nije riječ o čitateljima Ferićeve literature koji su se zgranuli naišavši na tako nešto, nego o likovima koji su se ustremili upravo na Ferića i nakanili pronaći u tisućama redaka koje je objavio upravo one koje bi se moglo okarakterizirati pedofilskima.

Zašto su se okomili upravo sada upravo na Zorana Ferića?

Odgovor koji se nameće je što upravo u posljednje vrijeme Ferić ima istaknutu ulogu među zagovarateljima novog kurikuluma za reformu školstva i isto tako istaknutu ulogu među osporavateljima novog ministra kulture. Dakle, bilo jedno, bilo drugo, ili je oboje posrijedi, no bit će da preteže ono prvo, sudeći barem prema početnom upozorenju.

Zašto se traži upravo zagađenost pedofilijom? Možda misle da je dovoljno kontaminirana da je bilo tko koga se dovede u vezu s njom eliminiran kao relevantni sugovornik iz javne sfere, socijalno izopćen do daljnjega, ili su se ponašali prema onoj narodnoj „Što je babi milo, to joj se i snilo“, ili oboje.

Pogledajmo što su pronašli.

Knjiški Sherlock Holmes Radelj ponosno izvještava da je na stranici 26 Ferićeve knjige „Anđeo u ofsajdu“ u izdanju Naklade MD iz 2000. godine pronašao sljedeći navod:

„…počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu.“

Ovo bi trebao biti krucijalni dokaz da je Zoran Ferić pedofil, ili barem zagovaratelj pedofilije, no zašto bi zagovarao pedofiliju ako nije pedofil, pa je on zapravo svakako pedofil koji zagovara pedofiliju. Gadno da ne može biti gadnije!

Pogledajmo prvo što nam sam navedeni istrgnuti citat govori. Neki lik se počinje zadovoljavati. Uskoro „pušta tekućinu i gore i dolje“. Ono „dolje“ može značiti da je prekinuo masturbiranje i prešao na uriniranje, ili – izglednije – da je ejakulirao, ali ono „gore“ ostaje sasvim nejasno i zbunjujuće. Pri tom ispuštanju tekućine pogledao je kroz prozor i vidio u parku neku malu djevojčicu kako čučeći piški, kao što mala djeca često u parkovima rade. Liku je izgledalo kao da se ona piški na njegovu tugu. Za sam odlomak je nevažno da li je lik vidio malu djevojčicu, psa koji je digao nogu ili kipić maneken pisa, svi troje bi se mogli jednako simbolično odnositi prema njegovoj tuzi. Preostaje pitanje zašto je pisac od tri mogućnosti odabrao upravo prvu? A zašto ne bi? Pogotovu zato jer je prva najjača, uzglobljena u kontekst priče do kojeg se dolazi ako se pročita i ono što prethodi i ono što slijedi navedenom odlomku. Drugo pitanje je zašto je strastvenim tragačima upravo slika nevinog djeteta koje se u igri u parku (umjesto da ode do tko zna koliko udaljenog doma i olakša se iza zatvorenih vrata klozeta), na trenutak sklonilo iza grma i, misleći da ga nitko ne vidi, čučnulo… Zašto je upravo opis tog prizora bio toliko skandalozan da su na njega reagirali kao snaha-guja iz Mažuraničkine „Šume Striborove“ na izlegle svračiće?

Pogledajmo nekoliko rečenica neposredno prije i nekoliko rečenica nakon navedenog citata. Nekoliko rečenica ispred:

„…spuznuo sam na krevet i počeo plakati. Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno , da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati…“ Zatim slijedi navedeni inkriminirani istrgnuti citat.

Budale nedotupavne! Što govori ispušteni prethodni dio? Govori da je lik iz literature izrazito heteroseksualna osoba, da pati za odraslom ženskom, da je sasvim straight! Sve drugo nego pedofil! Ujedno je i jasno zašto nije uveden lik dječačića, psa ili kipića. Zato jer je upravo nevina djevojčica kontrapunkt onome što je predstavlja Karmen.

Pogledajmo rečenice nakon navedenog istrgnutog citata:

„…piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.“

Budaletine ter budaletine! U prvoj sljedećoj ispuštenoj rečenici autor se kroz stav lika izjašnjava prema „skandaloznom“ prizoru djevojčice koja čuči izrijekom kao prema sudbinskoj ironiji. Pazite – ironiji! Kaže! Napisao je! Ironija! Uočite: ironija nije sladostrasno slinjenje, koliko god da je kod vas opisani prizor upravo to izazvao. Dapače, lik nakon navođenja ironije ne odlazi smucati se po parkovima i vrebati dječicu da bi ih grabio, pipao, skidao gaće pred njima ili slično, nego odlazi u bar i usmjeruje se na vrlo odrasle i, ne treba sumnjati, iskusne i dorasle barske dame.

Jedna od metoda odvikivanja psića da ne piške po kući jest da im se njuškica zamoči u lokvicu koju su napravili i pucne ih se po stražnjici. Ne vidim što ste drugo zaslužili pokušavajući podiči moralizatorsku paniku ovako zlonamjerno izvlačeći citate iz Ferićeve proze.

Sljedeći istrgnuti citat koji marljivi rovac po knjigama slavodobitno navodi jednak je, ako ne i gluplji i zlonamjerniji primjer nakaradnog rezoniranja pokvarenih, neobrazovanih usprkos diplomama i titulama, sitnih dušica koje su kilometrima udaljene od najordinarnijeg razumijevanja ne samo literature, nego pisanog teksta kao takvog. Najveće pitanje koje iskrsava nakon sveg toga jest – što s tim ljudima nije u redu? Da ne zaboravimo, ovdje je prvo nalogodavac koji šalje sirotog Petra Radelja (Matko Marušić), potom sam knjiški Sherlock Holmes, a zatim uvaženi akademik koji jedva čeka rezultate poduhvata da ih razašalje svima čije e-mail adrese zna.

Možda sam vrlo benevolentan i dobronamjerno naivan kad mislim da je riječ samo o izuzetnim budaletinama? Naime, metoda koju su primijenili sve je drugo nego nepoznata. Pročitati cijelu knjigu da bi se iz nje izvukle dvije rečenice, a zatim ih izvotoperiti, izokrenuti, interpretirati suprotno njihovom značenju, povijesno je poznata metoda koju je rabio Staljinov tužitelj Andrej Januarjevič Višinski, metoda koja je rezultirala time da su nevini ljudi ostajali bez glave ili slani na dugogodišnje robije. Višinski je to usavršio, iako se ne može pohvaliti da je metodu izumio. Stoljeća prije njega djelovao je francuski kardinal de Richelieu, poznat – između ostaloga – po izjavi "Dajte mi bilo koje tri rečenice iz bilo kojeg teksta, i ja ću naći razlog da se pisac objesi." Prijatan tip taj Richelieu, nedvojbena povijesna ličnost, zaslužan – između ostaloga – za Tridesetogodišnji rat. I nezaobilazan kad su mu suvremeni lokalni epigoni u pitanju.

Post je objavljen 11.03.2016. u 09:52 sati.

Pregled posta

Marketing

najezda kardinalovih epigona