Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Nove riječi

Najveći su rekli da nikad ne smiješ stati i čekati. Moraš konstantno ići dalje i ona će doći, prije ili kasnije. Kad pokuca na vrata, ostavljaš sve što radiš i otvaraš. Inspiracija, sa velikim početnim 'I'. Svježina nove ideje je najbolje gorivo, misli se međusobno prestižu u beskraju mogućnosti. Ali koncentracija popusti, zamisao izgubi svoj momentum i više ne znam hoću li je ikad imati. Nezahvalno je cijediti ništavilo da bi dobio nekoliko riječi, ali agonija sljedeće riječi blijedi pred zadovoljstvom završene rečenice.

„Write drunk, edit sober“ – navodno je rekao Ernest Hemingway. Ima smisla, jer za mamurluka se događa nešto izuzetno. Naš mozak radi iznimno brzo, konstantno traži obrasce, komparira viđeno sa stvarima koje su mu prethodno poznate. Na osnovi toga brže učimo i snalazimo se u nepredvidivim situacijama. Dok si mamuran ta sposobnost funkcionira nešto sporije, zbog čega vidimo detalje koje inače zanemarujemo. Kada gledaš stvari drugim parom očiju, vidiš svijet onakvim kakav zbilja jest. Tragediju pukotine na oronuloj zgradi kraj koje prolaziš čitav život, visinu note koju si čuo bezbroj puta. I najtipičnije predgrađe na svijetu ne može biti dosadno ako prestane biti poput filmskog seta, generička kulisa bez dubine. Mindset lišen ustaljenih pravila katkad tako oslobađa.

Treba mi još samo malo, za nove riječi...

Ljudi su zaljubljeni u potencijal novog početka. Puni ideja zurimo u svježe, bijele stranice. Svi smo započeli priče koje nikad nismo dovršili. Jer ljudi ne znaju za kraj, on dolazi tek kad ga proživiš. Zato je teško ostaviti posljednji prored, i napisati zaključak. Uvodi su mnogo lakši.
Poput priče u kojoj protagonist odbaci sve omiljene distrakcije u namjeri da dosegne cilj, treba nekako pronaći dovoljno snage i isključiti najbliži ekran. Propast individualnosti se krije u pojedincu koji punu pažnju posvećuje usponu zvijezda usred vlastitog pada.

Zvuk su samo vibracije na određenim frekvencijama. Toliko je bolje slušati glazbu glasno nego tihe ljudske glasove koji dolaze iz drugih prostorija, iz drugih glava. Pomalo smiješno, pozitivne vibracije pobijaju one negativne. Poput melankolije iz koje se rađa optimizam. Poput nes(p)retnog epiloga koji uvjetuje novi početak.
Nije li to upravo ono što želimo? Nešto novo, svježa komponenta u našem životu.

U dualnosti riječi je katkad nemoguće spoznati njihovu stvarnu težinu, ne bez odmaka. Dok imam pobjedu u vidu, dok je mogu namirišati, živim kao da sam već pobjedio, što se u praksi pokaže gorim od poraza. Nepodnošljivo je teško danas postavljati pitanja čiji se odgovori kriju negdje daleko u vremenu. Osjećamo neopisivu potrebu pripadati. Dok naše želje ne utihnu, nikada nećemo biti slobodni. Toliko energije raznih predznaka se gomila, očekujem li previše od novih riječi?

Ne želim slušati ljubavne pjesme, želim čuti nešto hladno. Toliko toga se odvilo u ovom našem gradu, ali sve je ostalo isto. Pogled usmjeren prema horizontu kada želiš da te netko prati do kraja svijeta. Uzmak kada ti netko pruža ruku. Tvoju reakciju, autor u meni je napisao. Na kraju je ostao samo komad fikcije koji nitko neće pročitati. Možda je i bolje da zaboravimo taj mali faux pas. Bolje je biti zaboravljen nego biti uspoređivan sa ostalim nedoraslim zgubidanima. Imam snažnu potrebu umanjivati tuđe kvalitete i ideale. Premda sam itekako svjestan da je pobjeda jalova, moraš znati da je pobjeda sve za osobu koja uvijek gubi.

Mi smo pijuni zarobljeni u igri za koju nismo spremni, u uzaludnom pokušaju validacije svega što predstavljamo. Zato ljubimo one koje nismo poznavali jučer, a znamo da ih nećemo vidjeti sutra. Za nas ne postoji jučer, ne postoji sutra, postoji samo –večeras.
Čak i kad kažem da imam neke nove riječi za tebe, nevješto lažem. Ne postoje nove riječi, čak niti misli koje stoje iza njih nisu tako nove. Sekvence, u sekvencama je ključ. Poput konstrukcije rečenice, i naši životi su često kaotični nizovi događaja. Međutim, samo oni koje ne možemo predvidjeti predstavljaju nešto zanimljivo.
Ukrao sam dio tvoje esencije i stavio je u ove riječi. Nepristojno od mene, ali žalim što nisam uspio uzeti više. Mislim da bih te mogao čak i zaboraviti jednog dana, uz adekvatan raspored alkoholiziranja i dvojbenih odluka, ukoliko mi dozvoliš. Samo ne želim čuti riječi, želim vidjeti nešto ljudsko.

U svojoj naivnosti, htio sam se pomoliti prvi put nakon dugo vremena. Moja potreba za božanskom intervencijom je samo pokazala koliko nebitan čimbenik na okolnosti možemo biti. Tada sam shvatio ironiju i zaspao mirnije no ikad prije. Riječi sam često pisao za nekoga, one su gotovo uvijek bile o nekome, i onda su postale vaše. Naizgled vječne, ali tako podložne zaboravu. Naposljetku, pisao sam ih za sebe, samo za sebe. Jer one su više moje nego sam često svoj. Ostaju meni, ali poput novina od jučer, više ih ne trebam.


Post je objavljen 06.03.2016. u 02:47 sati.