Već se dobrano smračilo, i k tome je počeo neki neugodni vjetar. Pa je odlučio da je dosta kupanja za taj dan, jedan kasnosrpanjski, leta gospodnjeg tisućudevetstoosamdesetosmog. Doplivao je do obale, izašao iz mora i na brzinu se obrisao, ostavši u mokrim kupaćima. Nije imao ništa za presvući.
Dok se penjao prema kući, vjetar se naljutio i šibao sve jače, sasvim rashladivši zrak. Još je putem naletio i na nekog napornog poznanika koji ga je neko vrijeme mučio svojim nepodnošljivim lamentacijama. Ukratko, tresao se od hladnoće kad je napokon stigao gore.
Iduća dva dana preležao je u krevetu, uz visoku temperaturu i upaljeno grlo. A kad imate sedamnaest, uz to niste s obale i dani na moru su vam ograničeni, takva stvar vas prilično zajebe i sasvim vam pokvari raspoloženje. Umjesto dnevnih guštanja u moru i noćnih ružiona s ekipicom, bolovao je u četiri zida i u neko doba se još k tome i pokrivao po glavi kako ne bi s terase morao slušati beskrajno blebetanje o receptima ubitačne susjede koja svako malo dolazi njegovima na kavu.
A pritom nimalo ne pomaže ni pomisao da bi sve bilo u najboljem redu samo da je pri onom zadnjem ulasku u more svukao jebene kupaće. Ionako je ljudi na plaži bilo već sasvim malo.
A i da nije: tih kasnih osamdesetih ljudi su se kupali s puno manje krpica nego danas. Na otoku na kojem je provodio ljeta jedino su se na nekoliko glavnih najnapučenijih plaža u uvalama kupačice ograničavale tek na topless, jer čim bi čovjek odšetao dalje prema stijenama i udaljenijim uvalicama, više nigdje nitko nije na sebi imao ništa.
(Što je, treba ipak priznati, izazivalo određene prigovore domaćeg stanovništva, pa su se povremeno na nekim područjima čak pojavljivale i table sa strogo precrtanim slovima fkk, ali turisti se nisu puno obazirali, a ni domaći nisu prežestoko gnjavili, lova je ipak lova.)
No jedva koju godinicu kasnije, u devedesetima dakle, sve se okrenulo na glavu. Najprije je rat sasvim ispraznio plaže, a kad su se one opet počele puniti, posvuda je zavladao neki grozomorni moral i lokalni ćudoredni aktivisti više nisu trebali postavljati nikakve prijeteće table: svi su se obukli.
Trebalo je proći još ohoho godina i ružne devedesete se sasvim približiti svom kraju da Nijemice, Čehinje i Slovenke malo-pomalo svojim obnaženim tijelima ipak rasvijetle taj mrak novohrvatske duhovne obnove na rečenom otoku. Ubrzo nakon njih su se falatibože ipak odledile i Zagrebice.
Što se lokalnih cura tiče, još i do danas se čeka...
No okej, natrag u osamdesetosmu.
Kad ga je prehlada napokon pustila (ako vam je sedamnaest i ako ste na moru, dva izgubljena dana su zapravo dvjestodva), čvrsto je odlučio da će se i on odsad, kad god je moguće, kupati bez krpica. Koliko god sramežljiv inače jest.
Spuštao se opet napokon do mora, imajući već na umu jedno mjesto koje bi moglo biti perfektno: stijena zaklonjena borovima i grmljem, dobar hlad, jednostavan ulaz u more. Samo da je još slobodno.
Nije bilo. Neke dvije babe. I na okolnim stijenama (izloženijim pogledu sa stazice) već su ljudi. Neki goli, neki ipak nisu, među njima i spomenute babe.
Tumarao je još malo uokolo, a onda odlučio odgoditi svoj plan. I otišao se kupati na glavnu plažu. Probat će opet sutra.
Sutra je savršeno mjesto za početak njegovog nudizma ponovo bilo zauzeto. Iste dvije gospođe. Morat će dolaziti ranije. Ili naći drugu lokaciju.
Dan treći. Sreća treća! Stijena je bila slobodna. U par skokova spustio se dolje i svoje malobrojne stvarčice raširio okolo što je više mogao kako bi označio teritorij. I spriječio babe ako se pojave.
Sve je bilo spremno. Uz dosta nelagode konačno se svukao. I otišao plivati.
San snova! Gušt samo takav. Kako u moru tako i vani kad se sušio. Uh što je ovo dobro! I kako je, pomisli, glupo kupanje po propisima.
Kad mu je postalo prevruće, uvukao se u hlad gore pod stari bor. Tu je doduše bio malo vidljiv sa staze, ali časopisom kojeg je listao pokrio je prepone.
Doskora je ponovo skočio u more. Otplivao daleko.
Ali kad se osvrnuo, prizor ga je ogorčio! Stigle su one dvije babe, i uredno se, nimalo se ne osvrćući na njegove stvari koje su pokušale reći 'zauzeto', parkirale na stijenu, tek malo postrance, jedva dva metra od njegovog ručnika.
Bio je ljut. On to nikome ne bi napravio. Plivajući polako natrag, dvoumio se da li da od muke odmah pokupi stvari i zbriše, ili da učini baš suprotno: izloži se pred njih što napadnije može, pa neka ga se nagledaju ili se pak dajbože pokupe od užasa budući da se same ne svlače.
Doplivao je do obale još se ne odlučivši. Mogao je sada babe bolje odmjeriti.
Zaprepastio se. Jedna od njih dvije bila je - o, da - susjeda koju je bolestan morao slušati kako pod njegovim prozorom satima melje o receptima i još usput o tome kako su neki ljudi odvratni i što si sve dopuštaju.
Nizašto na svijetu ne bi se sad popeo gore na stijenu i izašao gol pred nju.
No way.
Ali...što će sad?
Otplivao je ponovo prema pučini. Sva sreća, barem ga nije skužila, bila je prezauzeta mazanjem kreme za sunčanje.
Plivuckao je naokolo, u neviđenoj pat-poziciji.
Jer babe su se samo sunčale, uopće nisu pokazivale namjeru da uđu u more što bi on onda možda mogao iskoristiti za diskretni bijeg. Povremeno bi otišle do ruba stijene, malo se namočile i odmah vratile na položaj. Situacija je bila beznadna.
Postajalo mu je sve hladnije. Promatrao je okolne stijene. K'o za inat bio je vikend i sve su bile pune ljudi. Da sad nekima od njih tamo dođe i ovako gol izađe na njihovu stijenu kako bi se osušio i ugrijao?
Nikad.
Ali cvokotao je od zime.
Lijevo od stijena bila je mala lučica s kafićima. Desno je bila glavna plaža. Ne može ovakav tamo.
Ostala je jedina nada: baba koja toliko priča o receptima valjda u nekom trenutku mora krenuti praviti neki ručak! Ali kad jebote??
Onda se, onako promrzao a proklet na neizlazak iz mora, sjetio one stjenčuge koja viri iz mora na pola puta od obale do otočića sa svjetionikom. Uspentrat će se nekako na nju i ugrijati. Ali bilo je do tamo dvadesetak minuta snažnog plivanja. Krenuo je, nije imao izbora.
Svako malo se osvrtao hoće li se okrutne babuskare ipak smilovati i otići.
I jesu. Baš u trenutku kad se polumrtav nekako ipak domogao stjenčuge usred mora...
Dan poslije, i onaj idući, ležao je u mračnoj sobi s visokom temperaturom neprekidno kašljući. Nešto vremena uspijevao bi malo i spavati, ali uglavnom je buljio u zid. Povremeno bi netko ušao i donio mu čaj. I toplomjer.
Brojao je pauke po stropu. Na zidu iznad njegovog kreveta bila je i jedna stonoga. S terase se čulo nešto o paprikama.
Post je objavljen 06.03.2016. u 00:24 sati.