Ima pisaca koji katkad isti tekst pišu i u prvom i u trećem licu, neprestano ih izmjenjujući, čak i usred rečenice.
Kad ih pitaju zašto to čine, ne preostaje im ništa nego priznati da o sebi samome imaju potrebu pisati i kao o svom neprijatelju.
Ima i takvih koji knjigu koju napišu smatraju tek pukom vitrinom, ladicom, ostavom.
Pa objasne: u knjizi Vrijeme traga za svojim oblikom; ali uzalud - preostane tek nekoliko zabilješki prije nestanka.
Ima među piscima i onih koji u svoje rečenice pripuštaju ljude ali istinu nipošto. Istina je činjenična a ne strastvena, ona je takva kakva jest i ne trpi autorske intervencije.
Emocije, kažu ti pisci, traže da se činjenice mahnito izvrću, frenetično preobličuju, ili barem energično zanemaruju.
Upoznao sam i pisce koji pišu li ga pišu.
Nisam ih nikad ništa pitao o tome, ali svejedno su mi rekli da je to zato što nisu dobro naučili šutjeti, i prepustiti stvarima da idu svojim tokom, kojim bi one uostalom išle pisali oni o njima ili ne, razumjeli oni njih ili ne.
Ima pisaca koji pišu jedno a propadaju drugo.
Tako biti mora: od sebe samih oni ne mogu učiti, niti se na sebe same oslanjati. Ili se barem od sebe samih umiriti.
Putokazom mogu biti samo drugima.
Postoje pisci koji pišu umjesto da žive.
Iako je baš življenje ono što nekako najbolje pristaje životu.
U svojim najboljim trenucima, oni neko vrijeme ne pišu. A u svojim najbistrijim, spoznaju da ih je strah.
Kad smo kod bistrine i pameti: ima pisaca koji pišu samo kako bi na trenutak pobjegli svijetu pametnih, zrelih i razboritih.
Kako bi besmisleno mudru izjavu zamijenili smislenim vrištanjem, a suludo racionalnu odluku suptilnim skokom u nepoznato.
Ima osim toga i pisaca, često zaista nadahnutih, koji pišu jer slute da su oni sami tek mala šala u velikom svijetu, vic u svemiru, slučajčić jedan između bezbroj.
Koji pišu velike stvari baš jer su tako maleni.
Post je objavljen 27.02.2016. u 19:46 sati.