Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nasmijanasova

Marketing

Misli i sjećanja jedne plavuše

Plavušu je životno iskustvo naučilo da su, za dobro raspoloženje i uspjeh u svemu, potrebni strpljenje, upornost, svjesnost da se nigdje ne može na brzinu stići ili nešto na brzinu napraviti (ako želiš da to bude dobro napravljeno), da ljubaznost i dobrota otvaraju sva vrata, a da sve negativne misli o sebi i drugima treba od sebe odbacivati. Pročitala je nedavno da je bugarska proročica Baba Vanga rekla da, ako se želimo spasiti u današnjem svijetu, trebamo biti ljubazni i slijediti Božje zapovijedi. Plavuša se slaže s tim. I još misli da sami sebi ne trebamo pridavati previše značaja, odnosno da, kada onemogućimo egu da nam zagorčava život i kvari raspoloženje, na putu smo prave sreća i zadovoljstva.

No, da ne bi samo mudrovala, evo i nekih događaja kojih se, ne zna ni sama zašto, sjetila zadnjih dana. Jedno je prisjećanje kada je u Ateni u jednoj trgovini ostavila karticu kojom je, prije toga, platila neki manji, istočnjački tepih. Naravno da se cjenkala za taj tepih s trgovcem i da su se zapričali i smijali i u tome svemu je kartica ostala u trgovini. Primijetila je tek nakon sat-dva, kada je već bila u vlaku za aerodrom, da kartice nema. Našla je vizit-kartu prodavača tepiha, nazvala ga, a on, ne samo da joj je potvrdio da je kartica kod njega, već joj je čovjek rekao da je nazvao njenu banku u Zagrebu (iz Atene, da podsjetimo, i to u doba kada još nismo bili u Europskoj uniji - dakle doba skupih poziva) i da je rekao ljudima u banci da otkažu karticu jer ju je plavuša ostavila u njegovoj trgovini. Plavuša se ipak vratila u trgovinu po karticu, da bi spriječila bankarske procedure izdavanja nove kartice – a i da bi imala love za kupiti nešto na aerodromu. I ujedno se otišla zahvaliti trgovcu na dobroti. Eto, netko bi rekao da bi neki tamo atenski trgovac iskoristio situaciju, ali ne – u cijelom svijetu nalaziš na ljude koje ti mogu i žele pomoći. Zar to nije divno i ohrabrujuće? Ovo zadnje u smislu toga da za naš planet ipak ima nade.

Drugi događaj kojeg se plavuša sjetila bilo je čitanje knjige o Zlatanu Ibrahimoviću. Zlatan je podsjeća na sve one koji su drugačiji i koji teško žive u zemlji ili kulturi kojoj, po mišljenu većine iz te kulture, ne pripadaju. Zlatan je u Švedskoj, iako tamo rođen, bio drugačiji jer je bio dijete imigranata iz bivše Juge. Odrastao je u Malmöu, četvrti koja se zove Rosengard (na švedskom znači „vrt cvijeća“).

Sljedeći citati su preuzeti iz knjige Davida Lagervrantza „Ja sam Zlatan Ibrahimović“, koju je 2011. objavio zagrebački Buybook.
„Ponekad se zapitam: Što bih ja radio da nisam postao nogometaš? Nemam pojma. Možda bih bio kriminalac. U to vrijeme je bilo mnogo provala…. U naselju koje se zove Rosengard ima mnogo raznih četvrti koje su, ustvari, bile skoro identične; ni jedna od njih nije bila ni bolja ni lošija od druge, ali ipak je jedna imala niži status od svih ostalih. To je četvrt koja je nazivana ciganska. E ta je četvrt zaista bila na lošem glasu. Nije to bilo tako u stvarnosti podijeljeno, pa da su svi Albanci ili Turci živjeli ili se igrali samo u jednoj četvrti, ne. Nije porijeklo stanovnika odlučivalo o tome kakva je četvrt ili gdje ćemo se igrati, ali smo se ipak držali svoje. Jedna od četvrti je naprimjer nazvana Trnoružica. Ta četvrt je imala ljuljačke, mjesto za igru, jarbol za zastavu i nogometni teren gdje smo se svakodnevno loptali… Igrao sam u klubu Balkan, a zatim prešao u MBI i ponovo u Balkan, pa zatim u BK Flagg. Sve je bilo zamršeno i zbunjujuće, i nikad me nitko nije odvezao na trening. Ponekad bih se zagledao na klupu gdje su sjedili roditelji. Moj otac nije nikada bio tu, niti među Jugoslavenima niti među Šveđanima i ne znam što sam u tim trenucima mislio, ali znam da sam bio sâm. Sâm na cijelom svijetu i snalazio sam se kako sam znao… Nisam imao pojma gdje se nalazim. Navikneš se na takav život i držiš sve to po strani. Stari je bio takav i tu se nije ništa moglo učiniti... Ali sam se, na neki čudan način, ipak nadao njegovoj podršci. Stari je imao svoje trenutke angažiranosti, i želio je da postanem odvjetnik. Ne mogu tvrditi da smo dijelili iste snove i nadanja. U onim krugovima u kojim sam se kretao ne postaje se odvjetnik. Radili smo lude stvari i sanjali da postanemo „netko i nešto“, ali ne mogu reći da smo imali podršku svojih roditelja. Sve bi se diskusije svodile na glupa objašnjenja o švedskoj povijesti i ratu na Balkanu uz našu muziku, pivu, i prazan frižider. Ali ponekad bi i on, moj stari, nalazio vremena i razgovarao o nogometu sa mnom i svaki put kad bi to činio, ja sam bio presretan. Ipak je on bio moj otac, i sjećam se jednog dana kad je važno rekao:
- Zlatane, vrijeme je da ti počneš igrati u nekom većem klubu.
- Kakav veći klub? Kakav klub?
- Dobar tim, Zlatane. Vrhunski, kao što je Malmö FF!
Ništa mi nije bilo jasno! Što je bilo tako specijalno u tom klubu Malmö FF? … Igrao sam protiv njih u klubu Balkan i razmišljao: Zašto da ne? Ako stari kaže tako. Ali nisam imao pojma ni gdje su igrali, niti gdje je stadion, niti sam znao nešto o Malmöu. Sve je to za mene bio jedan drugi svijet. Prvi put sam otišao u centar grada kad mi je bilo sedamnaest godina, i ni tada nisam ništa shvaćao o životu koji se vodio tamo… Bilo mi je tada trinaest godina i u tom klubu je bilo još nekoliko stranaca… Svi ostali su bili Šveđani iz viših klasa i snobovskih obitelji i ja sam se osjećao kao da sam pao s Marsa. Ne samo zato što moj stari nije živio u velikoj luksuznoj kući i nikad nije dolazio na utakmice, nego zato što sam ja i govorio drugačije i ponašao se drugačije. Driblao sam loptom, pucao mi je film u sekundi, tukao sam se na terenu...“


Post je objavljen 25.02.2016. u 14:01 sati.