General Augusto Cesar Sandino ubijen je točno prije 82. godine, kao žrtva izdaje, oko 23 sata, noću, 21, veljače 1934. godine - u Managvi, glavnom gradu Nikaragve.
Ubijen je nakon šest godina borbe protiv sjevernoameričkih intervencionističkih snaga (marinaca).
Ubijen je na improviziranom aerodromu kojim su se prije toga služili američki marinci za vrijeme vojne intervencije u Nikaragvi.
Danas je to područje jednog od kvartova Managve koji se zove Larreynaga - a nekad se to polje - preuređeno u aerodrom, nalazilo pored Managve uz cestu koja je spajala Sabana Grande s glavnim gradom. Cesta se zvala Camino Solo.
Upravo tu su starim Fordovim kamionom, nakon što su u zasjedi bili uhvaćeni, dovedeni general Sandino zajedno sa još dva svoja generala, Franciscom Estradom i Juan Pablom Umanzorom.
Posjeli su ih vezane na prazne benzinske kante a nasuprot njih stajalo je deset pripadnika "Nacionalne Garde" s mitraljezima ispred sebe.
Sve to opisao je bivši "gardista" Abelardo Cuadro u svojoj knjizi "Čovjek sa Kariba" ("El Hombre de Caribe").
Potporučnik Carlos Eddy Monterrey opalio je prvi hitac iz svog pistolja prema generalu Sandinu i pogodio ga "pola prsta iznad desne bradavice" a onda je opalio još dva hica u Sandinova prsa.
A zatim su i dva njegova generala pokošena rafalima iz mitraljeza.
Nekoliko sati ranije, zapovjednik Nacionalne Garde, Anastasio Somoza Garcia, našao se potajno s američkim ambasadorom Arturom Bliss Laneom.
Upoznao ga je sa svojim namjerama.
Povjesničar Nicolas Lopez Martez u svojoj knjizi "Historia de la Guardia Nacional de Nicaragua" ("Povijest Nikaragvanske Nacionalne Garde") piše da je nakon ovog zločina Bliss Lane izvjestio ministra vanjskih poslova SAD kako mu je Somoza u tom razgovoru otkrio kako je Sandino spremao redikalnu reorganizaciju Nacionalne Garde i da je sandinistički general Horacio Portocarrero pri tome trebao imati ključnu ulogu (trebao je bit postavljen za predstavnika vlade u departmanima Estell, Nueva Segovia, Jinotega i Matagalpa)
To se dešavalo godinu dana nakon što su se američke intervencionističke snage povukle iz Nikaragve.
Sandino se još od 1927, godine borio protiv amerikanaca i smatran je pobjednikom u tom sukobu. Odlaskom američke vojske Nacionalna Garda (koja je predstavljala oružani dio konzervativnih snaga) samim tim slabi i gubi na svom značaju.
Robert Milett u svojoj knjizi o Nacionalnoj Gardi: "Guardianes de la Dinastia" ("Čuvari Dinastije") razvija tezu o strahu koji je postojao da će se rat nastaviti jer je Sandino kontrolirao velik dio teritorija sjevera Nikaragve sa svojim naoružanim jedinicama. Sandino traži da se izmjene sve državni ugovori koji su "negirali suverenitet Nikaragve".
Pregovara u nekoliko navrata o tome s predsjednikom Nikaragve.
Somoza, koji kontrolira "Nacionalnu Gardu" ima namjeru da od legalno izabranog predsjednika preuzme vlast a istovremeno se suočava s optužbama Sandina kako je Nacionalna Garda "neustavna", da je ona "neprijatelj vlade" i da se što prije mora reorganizirati kako bi uskladila svoje djelovanje s ustavnim normama.
Još 1926. godine Sandino se bio ujedinio s oružanim snagama koje su kontrolirali "liberali" a koje je tada predvodio general Jose Maria Moncada.
Oni su se borili protiv konzervativaca u tzv "Guerra Constitucionalista" ("Ustavobraniteljskom Ratu"). Ali i "liberali" pokušavaju osigurati američku pomoć.
Zbog toga general Moncada 4. svibnja 1927, potpisuje sporazum sa specijalnim američkim ambasadorom Henrry Stimsonom kojim se postiže tzv "Pacto de Espino Negro".
Tim Paktom sjevernoamerički interesi u Nikaragvi se šire a Sandinov biograf Volker Wunderich piše kako su Moncadini generali (kao i on sam) bili "kupljeni" visokim političkim funkcijama i, naravno, s novcem,
I Sandinu je ponuđeno isto ali on tu ponudu odlučno odbija. Smatra kako je taj Pakt obična izdaja koju su izvršili liberali - izdajući tako i nacionalne , narodne interese.
Od tada, Sandino ne vodi rat samo protiv konzervativaca nego i protiv sjevernoameričkih trupa koje su okupirale Nikaragvu ali i protiv svih onih koji su stali uz njih.
Osim Sandina, tom Paktu se još jedino bio usprotivio general Pancho Cabuya ali su ga sjevernoamerički marinci zarobli i strijeljali kao "bandita".
Tako Sandino ostaje sam.
Generl Moncada poduzima sve kako bi spriječio generala Sandina da naoruža svoje pristalice koji su bili spremni boriti se protiv američke invazione vojske.
Njegova je teza bila "kako se ne isplati žrtvovati za narod jer je narod ionako nezahvalan". Čak su Sandinovog oca, Gregoria Sandina poslali u planine da "preobrati" svog sina i odgovori ga od ratovanja protiv amerikanaca.
Sofonias Salvatierra u svojoj knjizi "Sandino o la Tragedia de un Pueblo" ("Sandino ili Tragedija jednog Naroda") piše kako je američki ambasador Stimson objašnjavao liberalnim predstavnicima, s kojima je sklopio Pakt, kako američka vlada na čelu s predsjednikom Calvinom Coolidgeom ne može dopustiti sebi "luksuz" neuspjeh svoje "vojne misije" u Nikaragvi i to radi "očuvanja svog ugleda u svijetu"
U listopadu 1932. godine organiziraju se u Nikaragvi izbori na kojima pobjeđuje Juan Batista Sacasa a u prosincu 1932, godine u Americi dolazi do promjena i za predsjednika je izabran Franklin D. Roosvelt koji proklamira novu politiku koja se naziva "politikom dobrog susjedstva s Latinskom Amerikom"
Poslije šest godina Sandinove borbe - američke trupe se u sječnju 1933. godine povlače iz Nikaragve. Gerilskog generala Sandina, sada svi slave kao pobjednika u tom ratu i kao neupitnog nacionalnog junaka.
Amerika smatra da upravo "Guardia Nacional" sada mora biti glavna prepreka Sandinu i kako se ne smije dozvoliti da on stekne "slavu pobjednika" u ovom ratu.
Sandino s novoizabranim predsjednikom Nikaragve Sacasom potpisuje mir 2. veljače 1932. godine i tada počinje proces razoružavanja njegove vojske, Tri je puta putovao u Managvu da dogovori uvjete mira i razvoj poljoprivrednih kooperativa na sjeveru države, gdje je bilo njegovo najjače uporište.
Kada je došao posljednji, četvrti put, na pregovore - organizirano je njegovo ubojstvo i to samo dva dana nakon što se javno zagrlio sa šefom Nacionalne Garde Anastaziom Somozom Garciom ( o čemu postoji i fotografija ).
U noći 21, veljače 1934. godine, oko 22 sata, dok se vračao iz "Casa Presidencial" s večere koju je u njegovu čast organizirao predsjednik Sacasa, njega i njegova dva generala u zasjedi je zaskočila "Nacionalna Garda" - i samo sat vremena nakon toga sva trojica su sjedili, vezanih ruku, na praznim kantama benzina, pred streljačkim vodom na napuštenom aerodromu američkih marinaca na periferiji tadašnje Managve.
Sandino je te večeri prije 82 godine ubijen ali je poslije svoje smrti postao simbol borbe i otpora zemalja latinskoameričkog kontinenta protiv tuđih imperijalnih težnji prema njihovom teritoriju ali i prootiv domačih diktatura.
Pedesetak godina kasnije pasti će vlast Somozine familije u Nikaragvi pod udarima FSLN ("Frente Sandinista de Liberacion Nacional") ali će bit poražena i intervencija tzv "contrasa" koje je podržavala, obučavala, instruirala i financirala tadašnja Reaganova i administracija.
Još jednom potvrdilo kakao "mali" mogu bit "veliki" a "veliki" sasvim "mali" !
Post je objavljen 24.02.2016. u 00:13 sati.