Pregled posta

PORTRET POTEMKINOVA METROPOLISA

Ozbiljna zabrana na vratima lifta našeg hotela, a to je slučaj i sa autobusima i svim drugim javnim zatvorenim prostorčićima i prostorima, onakva kakva se kod nas stavlja na ulazu u sud glede pištolja i noževa, je 'ne unositi durian'. Radi se o ovdašnjoj voćki razmjerno velikih dimenzija. Nisam mu primirisala, ali pretpostavljam da se radi o mirisu tipa kiselog kupusa. Domaćicama koje koriste javni gradski prijevoz sigurno nije lako sa ovakvim normama. Ali o durianu samo usput.

Singapur ima kafane koje se dijele u dvije grupe: kafane na Arab Streetu i kvartovske. I jedne i druge su više nego zadovoljavajuće. Ugodno me iznenadilo. Nije mi se činilo da se u metropolis dade utisnuti i 'domaći đir'. Arab Street je četvrt sa fino dimenzioniram džamijom i čaršijom između nekoliko nebodera u izgradnji. Jedan dio je restoranski, drugi je piwski. Tu je razdragana mladost po skalama, pitarima, bancima... Sve dok ne opali kiša.

Kvartovske su kvartovske. Bila me na jedan dan posvojila hrvatska singapurska obitelj. Imaju već četvoro djece tako da im nisam pravila veliku razliku. Poslije obiteljskog druženja, poveli me kod prijatelja iz Zemuna koji ima birtiju mediteransko - irskoga tipa u blizini aerodroma, u sklopu stambenog kvarta niske gustoće. Birtija je s naslovom Adriatic. Ima nešto domaće spize, ali ima i pokućstvo Irish izgleda i veliki izbor piwe, svake osim ovdašnjeg Tigera. Skoro svi govore hrvatski, a onih nekoliko (Engleza) koji ne govore, oni su se napili pa sve kuže. Čak ima i jedan lik koji pije na zidiću sa strane, kao svojevrsni kvartovski oriđinal. Čovjek nije siromah, već ne smije kod kuće jer mu gospođa brani.

Usprkos šerijatskom zakonu, Singapur je vrlo vrlo opušten. Zato mi se Portret Potemkinova metropolisa ili Putne pjesme ili Trideset godina tabula rase čine vrlo up-to-date, iako su iz 1995. Na engleskom zvuči jaaako romantično. Nemam vremena za laštenje sintakse, već evo đuture uvoda, iz moje prevodionice pa što ostane, ostane >

Većina izgrađenog Singapura mlađa je od 30 godina. Dakle, Grad predstavlja ideološki produkt posljednjih triju dekada u svojoj istinskoj formi nezagađenoj kontekstualnim ostacima. Čak je i priroda u potpunosti ponovno napravljena. Režim koji njime upravlja je isključivo nasumičnost. Sav je čista namjera: ako je kaos, to je kaos sa potpisom; ako je ružnoća, to je dizajnirana ružnoća; ako je apsurd, to je željeni apsurd. Singapur predstavlja jedinstvenu ekologiju suvremenosti.

Kao druge slične novotarije, primljena je s ruganjem. A onda, kako znanje na Zapadu osiromašuje, tako „mi“ uvijek imamo „naše“ posljednje oružje - moć ironije. Zato je količina ironije disproporcionalna (zanemarivoj) veličini ovog teritorija. Naime, po veličini Singapur bi mogao biti kao recimo „mini – Sparta“. William Gibson zove ju „Disneyland sa smrtnom kaznom“, Deyan Sudjic „Virtualni grad“.

Naše odbijanje da točno pročitamo Singapur je na svoj način neozbiljno. Naše najsofisticiranije refleksije o suvremenom stanju grada potpuno su nepovezane sa operativnim. Naša nesposobnost „izgraditi grad“ svojstvena nam je do te mjere da je nama ovakva fabrikacija grada sumnjiva i nevjerovatna. Singapur je erupcija operativnoga. Zato je nedostupan našoj imaginaciji i interpretaciji.
Singapur je neodoljivo „zapadnjački“ za jedan azijski grad. Očita je žrtva procesa modernizacije. Nameće nam iskušenje ostaviti ga ukletom šaljivom zagonetkom, u posljednjem pristojnom trzaju kolonijalizma, samo zato što je azijski, ili kineski.

Postojeća percepcija ovog grada je eurocentrična i naopaka. Naime, „Zapadno“ nije više naša ekskluzivna domena, nije samo u našim zemljama. „Zapadno“ sada predstavlja univerzalnu aspiraciju. Nije više nešto što smo mi pustili sa lanca, nije nešto čije posljedice (radi toga) imamo pravo osuđivati. „Istočno“ se nalazi u procesu kojim Zapad ne rukovodi, dakle kojeg nema pravo opovrgavati, u ime različitih emocija, tim drugima koji su ga već odavno napravili vlastitim. I najvažnije, mi smo kao mrtvi roditelji koji se ne slažu sa neredom kojeg su naša djeca napravila sa svojim naslijeđem.

Singapur je otok koji ustrajno raste, 1°17' sjeverno od ekvatora, na najvažnijem prolazu između Indijskog i Tihog oceana. Ima 650 km2. Njegova obala je duga 140 km – 20 km manje od duljine Berlinskog zida. Ima jedinstven multietnički karakter: 75% Kineza, 15% Malezijaca i 9% Indijaca. Umotvorina je jednog čovjeka: Lee Kuan Yewa. Kao otok – njegov je teritorij savršeno poznat. Obdaren je esencijalnim elementima za stvaranje mitologije: malen je, u prijetećem okolišu pa treba biti zaštićen, konačan je – enklava; unikat je.
...
Singapur očito nije slobodan. Međutim, teško je identificirati kako točno nije slobodan, na koji način i gdje se represija događa, do koje granice njegovo magnetsko polje – neobična kohezija stanovnika – je nametnuta ili, još neshvatljivije, je rezultat „dogovora“, jasnoga zajedničkog interesa: suspendirane slobode u zamjenu za nepredviđene koristi. "Roller - coaster" razvoja koji je u 30 godina išao samo prema gore.

Singapur predstavlja visoko djelotvornu alternativu u krajoliku skoro univerzalnog pesimizma o budućnosti koju je nemoguće dobro napraviti. Podesno definirana ambicija, dalekosežna strategija, nemilosrdna odlučnost za izbjegavanjem ruševina i kaosa koje demokracija drugdje ostavlja prilikom svoga nastanka.

Slijedeća runda tenzije između Zapada i Istoka događat će se oko ovog pitanja: da li demokracija promovira ili erodira socijalnu stabilnost; je li sloboda govora vrijedna kulturnoga smeća koje također producira; vrijedi li zdravlje zajednice više od slobode pojedinca. Zapadu se ovaj autoritet čini kao privremena devijacija od norme, ali je zapravo izglednije kako se upravo u Singapuru sintetizira nova norma: hard – core konfucijanska besramnost, varijanta ultimativne moći djelotvornosti koja daje pogon azijskoj modernizaciji. ... Singapur je razvio svoj vlastiti način. „Žilavi konfucionizam temelj je kombinacije ostataka feudalizma i šlaga demokracije.“

Post je objavljen 23.02.2016. u 06:19 sati.