Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/utvara

Marketing

Zaboravljena revolucija – Luka Ritz


Luka Ritz. Kada ste poslijednji put čuli to ime ili ga se sjetili? Ja sam večeras u dopisivanju s curom došao na tu temu... Preko pjesme, naravno... Adastra. Koliko je dobra samo izgrađeno na tom imenu. Koji paradoks... dobro izgrađeno na smrti i lešinarima od medija. Pogledao sam opet HRT-ovu reportažu o Luki s njegovim profesorima i kolegama... Strašno... Upadanje voditeljice u riječ ljudima koji su bili bliski osobi koja je prebijena do smrti. Prekidanje toka misli onih koji iznose toliko snažne osjećaje o toliko bolnom događaju. Osobni izbor ili medijski model... ne znam. Umjesto da televizijski tajming stane, umjesto da svi i sve stane zbog tog užasnog događaja, sve se nastavilo dalje.

I opet sam se doveo pred temu koju najviše volim i mrzim u isto vrijeme. Opet se pitam koliko zapravo mediji manipuliraju nama, malim ljudima. Koliko smo tada uspjeli spoznati bit Luke Ritza? Koliko su nam to mediji dopustili? Na kraju krajeva, koliko je on, uz dužno poštovanje, bio svetac kakvim su ga predstavili? Ne kažem da je dečko bio loš ili da nije bio dobar... Samo osjećam da ga kroz medije nismo mogli „upoznati“ jer nitko nije apsolutno bijel ili apsolutno crn. Svi smo mi sivi, ili šareni ako vam je draže. Mislim da ovako kako je predstavljen djeluje nekako daleko, kao da nije bio dio ovoga svijeta... Žao mi je što ga nikada nećemo moći stvarno upoznati da stvarno shvatimo veličinu tragedije...

Njegovi roditelji su, koliko sam shvatio, pronašli neku vrstu utjehe u borbi protiv uličnog nasilja... Svaka im čast. Ne mogu ni zamisliti kako im je bilo, a niti kako im je sada. Izgubiti sina. Na taj način. I sada dolazimo do počinitelja...

Najviše od svega me zanima njihova priča. Kako? Zašto? Gdje su izgubili mjeru ili su je pak namjerno prešli? Kako sad žive s tim? Jesu li danas stvarno drugačiji? S čime se bave? Kakvi su im odnosi s obiteljima? Hoće li itko od njih imati muda javno istupiti sa svojom pričom, svojim svjedočanstvom, svojim pokajanjem? Hoće li itko od njih skupiti snage da pokuša predočiti besmisao nasilja mladima? I imaju li uopće iskrenu potrebu za tim ili su taj „događaj“ jednostavno ostavili iza sebe i nastavili dalje kao da ništa nije bilo, kao da cijeli jedan „svijet“ nije stao?

A Luka... Pročitao sam da je želio postati rock zvijezda ili revolucionar. I trudim se vjerovati da je postao revolucionar. Revolucionar koji nas je sve poveo u revoluciju protiv nasilja. Za mene, a i za mnoge, je postao simbolom, junakom borbe protiv nasilja. Kada god zasvira „Poštar lakog sna“, sjetim se njega. Samo njemu svira bend na nebu... I čini mi se da svi imaju osjećaj da je ta Lukina revolucija sada, skoro osam godina poslije, u nekom zatišju... Da je možda i zaboravljena. Ali važno je da ona gori u našim srcima, da gori u nama, da smo odlučni u tome da se pobunimo protiv nasilja kad god ga susretnemo. Jer, ako to ne učinimo, izdali smo Luku i njegova smrt je bila uzaludna i njegova revolucija je propala. Ne zaboravimo to!


Post je objavljen 22.02.2016. u 14:50 sati.