Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bromberg

Marketing

Milano Lambrate

Milanske crkve zvonile su ponoć kad sam iz preciznog švicarskog vlaka izašao na Stazione Centrale. Dalje sam imao nastaviti vlakom koji dolazi iz Nice i vozi u Trst, ali na velikom kolodvorskom voznom redu nisam ga mogao pronaći! Trčim na informacije: ljubazna službenica objasni mi da vlak postoji ali da kroz Milano prolazi preko kolodvora Lambrate a ne ovog! Zahvalim se, prebacim ruksak preko ramena i odmah udarim marš kroz ledenu noć; na sreću Lambrate nije predaleko i znao sam put, a vremena je bilo dovoljno. Pomislim kako sam u ovom ogromnom gradu sa šest željezničkih kolodvora dobro i prošao, mogli su me poslati i puno dalje.

Uostalom, i red je da me Milano malo poštedi stresa: jednom sam - ima tome desetljeće i grad sam poznavao sasvim slabo - tu izgubio svoj auto! Bezbrižno ga parkiravši prijepodne, navečer više naprosto nisam mogao pronaći mjesto gdje sam ga ostavio - posvuda slične monumentalne zgrade i metropolitanske avenije. Očajan sam lutao cijelu večer i dobar dio noći, nisam znao ni koga bih i što zapravo pitao?! Nekoliko nejasnih orijentira samo je zbijalo šale s mojim trulim pamćenjem.

A mrvice, kreten, nisam bacao putem.

Na sreću, onaj gospodin gore ima određene simpatije prema bedacima, pa mi je bilo dano da mi se u valjda već desetom krugu potrage pred očima odjednom ukaže moj trošni golf! Skrušeno sam, osvrnuvši se uokolo, morao sam sebi priznati da je to zaista i bilo to mjesto na kojem sam ga ostavio. Ali i danas tvrdim da je puteve do njega ispremiješao neki milanski šaljivdžija!

Oslobođen svog užasa, bio sam toliko radostan da sam bez ikakvog problema cijelu noć i iduće jutro vozio do Zagreba, i činilo mi se da bih mogao tako i do Istanbula. Od čistog veselja ni kava mi nije trebala! (Benzin nažalost jest...)


Pješačim dakle kroz milanski neonski mrak. Moram proći kroz nekoliko kvartova: iako je kasno, prvi kvart je još jako živahan, ima ljudi. Smeta me ruksak, naprasno je otežao otkako sam doznao da sam na pogrešnom kolodvoru. Ali imam ja metode za borbu - spustim ga s ramena, izvadim limenku kole i neke švicarske prospekte koje sam uzeo valjda iz čistog mazohizma. Bacim ih u neki koš a kolu strusim. K tome onako ritualno, iz čisto ideološko-filozofskih razloga, porazmislim da li da bacim i mobitel i punjač. Ovaj put još neću.

Kako hodam dalje ljudi ima sve manje a grafita na fasadama sve više. Neona sve manje a tjeskobe sve više. Ali eno ga - u daljini vidim Stazione Lambrate!

Pičim umoran i najednom pomalo nervozan: koji kurac ja ovdje lutam u ovu ledenu noć po tim Lombardijama, šta mi sve to treba i dokle ću tako, zašto nisam sad negdje doma u nekom krevetu s nekom golom curom i ne izlizujem neko vruće ljeto s njenog tijela.

Prolazim kraj nekih garaža i nigdje žive duše. Ali najednom s nekog puteljka izbije jedan sasvim odrpani lik! Dobro je, nije krenuo prema meni; koračajući nekoliko koraka predamnom uputio se i on prema kolodvoru Lambrate.

Hodao je vrlo sporo pa sam i ja sasvim usporio, čak sam i - ovakav proklet na velike korake - dvaput zastajao kako bih odvezao pa opet zavezao cipele, nipošto nisam htio proći kraj njega.

A tip je cijelo vrijeme nešto govorio! Ali nisam primijetio da drži mobitel, a nije ostavljao dojam onih hendsfri tehno frikova. A pričao li ga je pričao....
Čudilo me kako ama baš ništa ne razumijem a zapravo bih trebao; isprva sam mislio da to mora da je neki teški lombardijski dijalekt ili pak kakva šatra milanskih klošara. Onda sam shvatio....da lik sam sa sobom razgovara na rumunjskom.

Hodao sam, zastajkivao, pa opet hodao. Tip se nije osvrtao. Promatrao sam mu leđa, sasvim se uvukao u sebe. Bio je pretanko obučen za ovu studen, uostalom bio sam i ja.

Išli smo dalje i dok je on tamo naprijed govorio, ja sam si morao priznati da zapravo prema njemu osjećam neku bliskost, čak toplinu. Preplavio me i neobranjiv poriv da mu nadjenem ime pa sam ga prozvao Dumitru. Da je Stazione Lambrate bila još koju stotinu metara dalje, Dumitru i ja možda bi ukoračali u nju poput kompanjerosa, jedan do drugoga.

Ulazimo u kolodvorsku zgradu, najprije Dumitru a onda i ja. Do vlaka ima još nešto vremena i ja s olakšanjem sjednem na jebeni ruksak. Dumitru se malo ogrije uz radijator pa ode dalje prema peronima, opet sav u žestokoj raspravi.

Pomislim da nije bolesno ako čovjek s teškom upalom duše zapodjene glasni razgovor sa samim sobom. To je, naprotiv, najvjerojatnije posljednji ostatak zdravlja u njemu - simptom kojim si on pokušava pomoći. Bolest je duboko unutra, i sasvim je nijema.

Najave vlak, ustanem, zgrabim ruksak i krenem na peron. Vlak već ulazi u stanicu i zaustavlja se kao da radije ne bi. Penjem se u vagon i zauzimam mjesto uz prozor u toplom praznom kupeu. Razmišljam o sigurnim udaljenostima - potrebnije ih je, nažalost, držati naspram mnogih među onim sasvim zdravima, bez traga upale na duši.

Lukaviji sam od Dumitrua: sam sa sobom raspravljam u sebi, pa me ne diraju. Vlak kreće. S olakšanjem izujem cipele, napokon i taj gušt! Kroz prozor svog toplog kupea gledam kako, dok otvaram još jednu limenku kole, karabinjer odvodi Dumitrua nekamo u hladnu milansku noć.

Post je objavljen 18.02.2016. u 11:54 sati.