Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/diarydiduino

Marketing

U zimski dan

Oko mi je zamijetilo nešto nepoznato već početkom prosinca, da, čini mi se, ili je to ipak bilo polovicom istoga mjeseca? Nisam naročito zagledala, obično ubrzam stazicama do „našega mjesta“, a onda sam tek iza Nove godine odšetala do vodovodne crpke po vodu i vidjela da nedaleko, na jednom mjestu stoji bijeli umjetni bor. Približila sam se i vidjela da je podnožje pod borom bilo posipano kuglicama stiropora koje su vješto dočarale snijeg po kojem su onda bile razbacane bijele kuglice. Nije bilo ničeg drugog, nije bilo niti jedne druge boje osim te bijele s ponešto srebra.
Stala sam i zagledala se u prizor ispred sebe. Prva je asocijacija bila – kič. Sve tako svjetlucavo, umjetno, čak neprilično na takvome mjestu. Kič, nema druge. Misao poslije, bila je da ja to ne bih nikada stavila na mjesto gdje si ti. Takvo mjesto mora biti dolično, mora biti uredno, pomalo spartanski uređeno, isključivo svježe cvijeće u vazi, a ne umjetno, svijeće, a ovaj kičeraj??? Odmahujem glavom s negodovanjem, no potom se zagledam u fotografiju na nadgrobnom kamenu. U čisto i nježno lice jedne djevojke i njenu mladost. Smijeh u očima. Radost življenja. Svježinu, jedrost, ljepotu. Sve me to dotaklo dok sam nijemo stajala pred umjetnim zimskim ugođajem. Odmahnula sam nervozno rukom, tjerajući i mladost i ljepotu i sjaj onog lica od sebe. Ne misliti, ne misliti, samo ne zamišljati…. ali nisam se micala s tog mjesta. Najednom me taj minijaturni zimski ugođaj za kojeg su se očito pobrinuli njezini roditelji, sestra ili braća, potpuno očarao, oči sam fokusirala samo na te bijele i blještave predmete i najednom je sve sjelo na svoje mjesto, kao u bajci. Ništa više nisam vidjela i ničega nisam bila svjesna, niti lijevo niti desno, ni ispred ni iza, bila sam obuzeta tim prizorom i čistom radošću koju je izazvao. Pa jasno, za nju su postavljeni i bor i snijeg i kuglice, za njenu igru i radost u očima. Trenutak prošlosti i sjećanja preneseni na ovo mračno mjesto. Prsti su me odjednom zazebli, nosnice se stisle od hladnoće. Miris snijega, crvenilo jakni, prštanje snijega, miris bora u sobi, staklena krhkost kuglica pod prstima, osjećaj radosti …. stiropor, plastika, suze, bijes i more bola. I opet sam gdje sam bila. Na početku. Na stazi. Ispred tuđega groba.



Post je objavljen 15.02.2016. u 19:22 sati.