Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/putevi

Marketing

Sankt Peterburg po zimi

Vratimo se u sadašnje vrijeme. Prošli mjesec, bio je siječanj 2016., sam proveo 5 dana u Sankt Peterburgu. Svi posjećuju ovu destinaciju u ljetnom periodu da bi uživali u bijelim noćima, kada se sunce spusti samo par stupnjeva ispod obzorja i to na samo par sati. Nisam nikada bio u tom periodu, ali mi prijatelji kažu da je fantastično. Ja sam se odlučio za zimski period jer grad nudi neke druge stvari koje rijetko imam priliku da vidim. Prva stvar je snijeg. Zadnjih godina na našoj zemljopisnoj visini to je postala rijetka metereološka pojava. Da budem iskren, i tamo sam vidio snijeg koji pada na samo pola sata i to prvo večer kada sam stigao, ali je snijega bilo obilno po ulicama i po poljima.

Druga stvar je zaleđena rijeka Neva. Kako je Petrograd podignut na ušću rijeke, kroz grad prolazi 6 rukavac i još nekoliko umjetnih kanala koji međusobno povezuju te iste rukavce. Pogled na zamrznutu rijeku je fantastičan, a šetnja po ledu nešto neopisivo. Uz to, dok se šeta po rijeci, može se zaustaviti i popričati s lokalnim ribarima. Imaju svrdlo s kojim probuše led i kroz taj mali otvor pecaju ribu. Ulov nije velik, par ribica od po dest dekagrama, ali je uživanje beskrajno. Jedan čovjek s kojim sam popričao na nekoj mješavini rusko-hrvatskoga, mi je s rukom pokazao okoliš i rekao, manje više: pa zar ovo nije prelijepo. Još jedna prednost zimskog perioda su cijene zrakoplovnih karata i hotelskog smještaja; uštedi se gotovo pola iznosa koji je potreban u ljetnom periodu.

Prva dva dana sam šetao po gradu. Bilo je oblačno i ne pretjerano hladno; između minus 4 i 8 stupnjeva. Grad je impozantan. Sve je veliko, ulice široke, a zgrade značajne i pretežno dobro održavane. Car Petar je želio da ovaj grad predstavi Europi i svijetu bogatstvo i moć carske Rusije. Pozvao je najbolje arhitekte tog vremena da podignu građevine koje će zadiviti posjetioce. I u tome je potpuno uspio. Šetati po oblačnom vremenu, po pločnicima pokrivenim snijegom (tu i tamo i s ledom), s bjelinom koja te okružuje sa svih strana, mi je davalo osjećaj bajkovitosti, nestvarnosti prostora i vremena. Ubrzo sam otkrio i kulinarske običaje i specijalitete. Jako je raširen takozvani poslovi ručak. Lokali u vrijeme od podne do pet nude kompletan obrok po izuzetno niskim cijenama. Juha, glavno jelo i salata, za svega 200 rubalja, malo manje od 20 kuna. Probao sam ga više puta i mogu reći da je kvaliteta uvijek bila jako dobra.



Nisam mogao posjetiti Rusiju bez da probam i njihov najbolji kavijar Beluga. Izabrao sam i najbolje mjesto; Kavijar Bar koji se nalazi u hotelu Europa. Porcija od 10 grama najboljeg kavijara košta nekih 500 kuna. Probao jednom da zadovoljim znatiželju i dosta. Odličan je, bitno različit od svih sličnih proizvoda koje sam do tada probao, ali za moj ukus ne vrijedi svojih para. Glavno jelo su bila rebarca od janjetine; jedan od najboljih komada mesa koji sam pojeo u mom životu.



Treći dan je osvanuo sa suncem, ali je i temperatura osjetno opala: minus 15. I dan iza sunce je obasjavalo grad pod bijelim pokrivačem, a stupac žive se zaustavio na -21. Videći sunce, odlučio sam napraviti izlet u Carsko Selo. Prvo podzemna željeznica, a zatim autobus i za sat vremena sam se našao na pustoj cesti gdje su mi rekli da trebam sići. Ali kada sam se okrenuo, zastao mi je dah. Na par stotina metara su se nalazile zlatne kupole palače koju je sagradila Katarina Velika obasjane zimskim suncem. Utonula u ogromni park, građevina je dominirala okolinu svojom veličinom, ljepotom i bojama, u kontrastu s bijelilom koje ju je okruživalo. Poezija za oči i srce. Unutrašnjost carskih odaja je isto tako dojmljiva: fantastična sala za prijeme i pogotovo soba čiji su zidovi obloženi s ambrom.



Predzadnji dan, opet po suncu, sam posvetio šetnji po Nevskom Prospekt, glavnoj ulici. Na sve strane su bili plakati koji slave grad heroj Lenjigrad, kako se nekada zvao, koji je odolio nacističkoj opsadi gotovo 3 godine. Ovo je bilo moje prvo putovanje u Rusiju i iznenadio me je nivo standarda koji sam vidio. Vozni parke je moderan, s puno skupljih vozila. Vjerojatno je na perifieriji grada standard, bar što se tiče auta, puno niži. Jedno večer sam posjetio i jedan od glavnih teatara da bih prisustvovao baletskoj predstavi. Sankt Peterburg je grad s najznačajnijom baletskom školom na svijetu iz koje su potekli Barišnjikov i Nurejev, pa nisam mogao propustiti jednu takvu priliku.



Ono što je doista super kada se posjećuje neko značajno mjesto van glavne turističke sezone jeste da se ne moraju čekati redovi za ulaz. Tako sam bez čekanja posjetio Ermitaž, jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu. Ogoman kompleks zgrada skriva remekdjela umjetnosti. Kako sam se sličnih muzeja već nagledao, više mi se dopao Ruski Muzej, u kome su izložena slikarska i kiparska djela ruskih umjetnika, meni slabo poznatih, ali koja po ničemu ne zaostaju za slavnim Europskim imenima.


Post je objavljen 14.02.2016. u 15:50 sati.