Ima taj jedan osjećaj o kojem sam pisao u svom drugom postu na blogu (i valjda jedinom tekstu koji je objavljen samo na blogu, bez kopije na Facebooku), a napisao sam ga večer prije kretanja na put, 3. travnja 2015. Osjećaj je to kada već priželjkujete odlazak nekamo i brojite sitno, a onda vas odjednom uhvati želja da ostanete još malo. Da vam netko to omogući, vjerojatno biste se opet vratili u onaj način razmišljanja kako vam je to sad dodatno otezanje… Ne znam u čemu je stvar, mislim da je to kod mene način suočavanja s onom neugodnom spoznajom da se život na nekom mjestu nastavlja odvijati i kada mi više nismo tamo. To je naravno prisutno samo za mjesta za koja sam se vezao, nije da sam bio osobito nostalgičan za Guiyangom ili Larantukom, dapače, jedva sam čekao da se život ondje nastavi odvijati bez mene. Ili, bolje rečeno, bilo mi je svejedno hoće li se nastaviti odvijati ili ne. Čak i za gradove koji su mi se svidjeli, taj osjećaj nije bio toliko jak. No danas me u Wellingtonu baš pogodilo, vjerojatno jer sam shvatio da sam ušao u zadnji tjedan puta, da će ova moja svakodnevica, koja me znala iritirati, također ubrzo doći svom kraju i biti zamijenjena nekom drugom svakodnevicom. To je neka čudna kombinacija faktora – prvenstveno inercije i solipsizma. A tu svakako ima veze i to što mi se Wellington svidio kao grad i znam da vjerojatno neću toliku nostalgiju osjetiti u Aucklandu, iako sam u njemu proveo više vremena i još ću se na kraju upravo u njemu rastati od Novog Zelanda. Velingtonske ulice, njihov raspored i pružanje, koje odudara od uobičajenog pravokutnog rastera, nekako su me podsjetile na Europu. I to je paradoksalno – osjećam nostalgiju i žao mi je što se vraćam u Europu zbog toga što ostavljam grad koji izgleda vrlo europski. Možda je tu primisao i na onaj zloslutni „nikad više“, koji se redovno javi u takvim situacijama, hoću li biti u prilici još koji put doći ovamo, kada, na koliko…a čak i da uspijem, hoću li onda uspjeti i treći put… Zapravo, mislim da je čovjek u potpunosti spreman na odlazak s ovog svijeta tek kada više nema volje nikamo putovati, nikamo se ne vraćati, kada je vidio sva mjesta i više ga nijedno ne zanima, a čak mu ni rodno mjesto nije privlačno. Ja sam još srećom daleko od toga, popis svjetskih mjesta u koja se nemam ni najmanje želje vratiti prilično je kratak. A sad, hoće li biti prilike… Mora. :)
Anita je, kako sam rekao, cijeli dan bila zauzeta pisanjem, nije se baš ni naspavala jer je prethodnu noć s mužem razgovarala dokasna telefonom oko novonastale situacije i dogovarala planove oko sprovoda. Na kraju ona ide u ponedjeljak u Auckland, vraća se u srijedu. Da nisu zauzeti obavezama oko sprovoda, mogli smo se još pozdraviti u Aucklandu, čak me i njezin muž mogao priupitati ono što je htio. Nažalost, sama činjenica da se vraća na Novi Zeland znači da je riječ o obavezi s koje je nemoguće izostati, stoga sigurno neće gubiti dragocjeno vrijeme za obiteljske obaveze na mene. Ja sam dakle imao slobodan dan za sebe, odspavao sam malo dulje, do iza 10, a iz stana izišao iza podneva. Morao sam napraviti samo dvije stvari – poslati razglednice i obrijati se. Razglednice će vjerojatno stići nakon mene, jer se sandučići prazne tek od ponedjeljka, pa dok to dođe u Auckland, onda vjerojatno ide prvo u Australiju, pa u neki središnji distribucijski centar u Europi… Brijanje sam obavio u jednom prosječnom salonu (ima i onih malo šminkerskijih), ali majstor je imao samo mašinicu, ništa britva. Svejedno, za moj grm je i mašinica dovoljna da me uljudi. Ovo je bilo najdulje razdoblje na putu bez brijanja, skoro 4 mjeseca od Kuala Lumpura. Brijač me još pita idem li na avion, pa se zato brijem. :D U prvi mah sam mislio da cilja na sliku u putovnici, ili takvo što, kasnije mi je sinulo da valjda misli kako s bradom izgledam kao terorist. Uglavnom, kad god se odem obrijati, po završetku na stolcu sjedi neki 10-ak godina mlađi i uljuđeni tip, za kojega nemam pojma tko je, ali očito me slijedi. Ujedno sam zaključio da mi za moju tvrdu i čekinjastu bradu treba i u Zagrebu mašinica za šišanje, umjesto da se brijem običnim aparatom koji uglavnom služi za redovno brijanje svakih nekoliko dana i trimanje. To bi bila solidna investicija i za moje šišanje, zbog niza međuljudskih trzavica nemam se više gdje šišati u svom kvartu, jer se u svakom frizeraju netko nečime zamjerio nekomu u obitelji, pa ih sada bojkotiramo. :D A ionako se šišam jednom godišnje… Inače, brijanje sam platio deset dolara. To je najjeftinija stavka. Toliko u Zagrebu plaćam šišanje.
Kad sam to obavio odlazim na ručak, na food court koji sam vidio preko puta brijačnice. U uobičajenom izboru azijskih kuhinja, uz dodatak talijanske, za oko mi zapinje poznata crveno-plavo-narančasta trobojnica nad jednim štandom. U pravu sam, to je armenski štand. Iako mi armenska kuhinja nije toliko omiljena kao gruzijska, ovdje ima i nekoliko jela koja su ostavština ruske vladavine, a lagana su, gotovo predjela, što mi ostavlja opciju kasnijeg obroka za „pravi“ ručak. Uzimam peljmene (ruski valjušci s vrhnjem), nešto što liči na pitu zeljanicu i okrošku (hladnu juhu od jogurta s krastavcima, češnjakom i začinskim biljem). No kada završim shvaćam da sam dovoljno sit i da mi ne treba više nikakav dodatni obrok. Prepuštam se stoga šetnji ulicama, bez ikakva posebnog cilja, potom duž obale, gdje sam nekih pola sata gledao šou nekog kineskog gimnastičara i akrobata (iako je veći dio vremena samo pričao i valjao fore), a potom nastavio prema Košnici i katedrali Sv. Pavla, želeći međutim pogledati staru crkvu Sv. Pavla, koja je do 1960-ih bila velingtonska anglikanska katedrala. Sagrađena u neogotičkom stilu, zanimljiva je jer je sva od drveta, pa tako imate gotičke elemente, poput križno-rebrastih svodova, ali koji su izrađeni od drveta i zapravo ne nose nikakvu težinu na sebi, tek oponašaju oblik. Budući da je od drveta, katedrala je bila nestabilna na vjetru, pa je tako morala biti nadograđivana transeptima koji su ju stabilizirali. Kada je početkom šezdesetih godina u blizini podignuta nova katedrala, ova je trebala biti srušena, no uključili su se građani i vlada, koja je na kraju otkupila crkvu i obnovila ju. Danas njom upravlja Zaklada za baštinu, a iako više nije župna crkva i dalje je posvećena, tako da se u njoj obavljaju obredi vjenčanja ili sprovoda, ali i razna druga kulturna događanja. Iako izvana prilično neugledna, iznutra vas iznenadi svojom veličinom i jednostavnom monumentalnošću – u drvenim zidovima postavljeni su prozori s raskošnim vitrajima, a u glavnoj lađi vise zastave novozelandske kraljevske ratne mornarice, novozelandske trgovačke mornarice i američkog marinskog korpusa koji je bio stacioniran u Wellingtonu tijekom Drugog svjetskog rata. Crkva je i danas bliska novozelandskim oružanim snagama.
Nakon crkve, koja je bila jedna od rijetkih stvari koje sam propustio u Wellingtonu prvi put, vraćam se prema centru gdje usput skrećem u onu banku pretvorenu u šoping centar. Moj je razlog eliminacija suviška tekućine, ali spustivši se u podrum primjećujem i da je ovoga puta vidljiv ostatak pramca onog broda koji je ovdje zakopan, prošli su put bila ugašena svjetla u toj komori, pa se zato nije moglo dobro vidjeti. Nakon tog neplaniranog dobitka (strateški mi se pripišalo na dobrom mjestu) sjedam na jednu klupu na ulici i pišem tekst. Nešto što nikad ne bih mogao recimo u Indoneziji. Prvo zato što nema klupa, a drugo zato što…ma znate, uostalom. I začudo mi ide prilično glatko, a završni glanc (i slova „a“) udaram u obližnjoj pivnici Yeastie Boys (:D). U stan sam se vratio oko 9 navečer, zanimalo me kakve Anita ima planove, ali ona je bila prilično umorna zbog neprospavane noći i cjelodnevnog pisanja, tako da je zapravo bila spremna za počinak, a ja sam se onda još odlučio spustiti na večeru. Pokupio sam rublje sa stalka za sušenje – na Novom Zelandu postoji nekakav blesavi komunalni zakon po kojem se rublje ne smije sušiti na balkonu ili prozorima, nešto što meni daje sliku životnosti neke zgrade, a velingtonski je vjetar dušu dao za sušenje, ali ne, mora se sušiti u stanu, bilo na stalku ili u sušilici – pospremio ga u torbu, malo čavrljao s Anitom, onda je počeo vatromet, jer je, kako sam rekao, ovaj vikend u gradu festival posvećen kineskoj novoj godini, a Kinezi su izumitelji baruta i vatrometa… I to vatromet koji je trajao dobrih 20-ak minuta, a činilo mi se da su ga ispaljivali s neke lokacije usred zaljeva. Potom se okupljeno mnoštvo vratilo gledanju nekog filma koji se prikazivao na otvorenom odmah pored zgrade burze, a ja sam se pozdravio s Anitom i otišao na večeru u jedan od restorana na samoj obali, neku bavarsku pivnicu, u kojoj međutim više nisu imali ništa iz ponude pravih jela, samo neke prigrize, pa sam uzeo pohani camembert (tri kockice camemberta i nešto malo salate i pekmeza od brusnica za 14 dolara), te perec s putrom sa začinskim biljem (da ne kažem „zatravljenim putrom“ :D ). I naravno, pintu pšeničnog Hofbräua, ipak je to njihova pivnica. Dok se vraćam u stan razmišljam kako je nestvarno da, iako sam nedaleko najudaljenijeg mjesta na zemaljskoj kugli u odnosu na Zagreb (mislim da je to Upper Hutt, industrijsko predgrađe Wellingtona), zapravo sam jako blizu Hrvatske. Zbog ustroja ovoga putovanja, ja sam zapravo nakon Siem Reapa, iako sam se prostorno udaljavao od Hrvatske, bio vremenski sve bliži. Tako da je meni dolazak u Wellington znak skorog povratka, što mi recimo nije bio dolazak na Bali. Aniti je drugačije, ona je tu zaglavljena, iako je rekla da je prošle godine bila čak dvaput u Hrvatskoj. Što znači da ona ima 50% manje faktora izolacije Novog Zelanda – većini ljudi iz Europe koji dođu ovamo nije naime problem samo u vremenu leta, nego i u skupoći avionske karte.
Po povratku u stan, Anita već spava, ja ću se još pozabaviti svojim poslovima dok robotski čistač kruži dnevnom sobom, a potom se iza 3 sata rušim na kratki počinak…
Nakon što sam se od Kambodže penjao u smislu da je svaka iduća država bila organiziranija od prethodne, nakon Singapura sam opet ljosnuo. Indonezija je zemlja u kojoj sam igrom slučaja proveo najviše vremena na putu, 47 dana, od Batama, koji je bio praktički predgrađe Singapura, pa skroz do Timora. Velika je to i raznolika zemlja, u svakom pogledu – etnički, vjerski, kulturološki, ekonomski, prirodno… Znao sam da nije laka za putovati, očekivao sam nezgodan transport, divljanje po cestama, vlažnu i vruću klimu, komarce, pokušaje prevare na svakom koraku… A doživio sam nešto na što su me prethodne zemlje već pripremile, a opet me iznenadilo svojom silovitošću i učestalošću. Indonežani su oduševljeni strancima. Ali oduševljeni su zato što strance koriste za svoj vlastiti socijalni prestiž. Od vas se očekuje da uskočite u ulogu koju su vam namijenili – da pozirate za fotografiju, da odgovarate na njihova pitanja (koja su zastrašujuće jednostavna i vama ta komunikacija ništa ne donosi), i tako koliko god puta treba. A brojka koliko puta treba teži prema 100 milijuna. Ponekad pomislite da izvan Jave ili Balija 99% ljudi želi razgovarati s vama, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Privatnost ne postoji. Indonežani su kao djeca – imaju sve karakteristike. Znatiželjni, egocentrični i okrutni ako izgubite živce, oni jednostavno ne shvaćaju kakav bullying provode nad strancima koji nisu najspremniji popričati sa svakim od njih. I stoga je solo putovanje kroz Indoneziju, pogotovo izvan Jave i Balija, nešto za što vam trebaju konopci, a ne živci. U konačnici, Indonežani su mi bili naporniji od Kineza. Kinezi su jednostavno autistični, kojiput će vam nešto dobaciti ili tražiti da se slikaju s vama, ali s obzirom na broj ljudi u Kini to je prilično malen postotak, a s obzirom na relativnu rijetkost turista u manje turističkim regijama – izuzev Xinjianga – količina pažnje kojoj sam bio izložen bila je u azijskom prosjeku. U Indoneziji sam predah imao jedino na Javi, Baliju i Lomboku (iako su me tamo i dalje gnjavili taksisti). Sumbawu ne računam, jer sam onuda protutnjao, ali Sumatra, Flores i Kupang na Timoru bili su cijeđenje. Flores, koji je možda i najljepši indonezijski otok, upravo je zbog njegovih stanovnika, loše infrastrukture, udaljenosti i loših standarda smještaja postao mjesto s kojega sam priželjkivao pobjeći što prije.
Ali Indonezija mi je ponudila i lijepe događaje i dobre ljude. Bračni par iz Palembanga, Roni, Anjas… Pa zanimljive lokalitete, poput lijepog Bandunga, simpatične Yogyakarte, impresivnog Borobudura, predivnog Ubuda, čudesnih jezera Kelimutua… Ljuta hrana, uz nekoliko favorita, kao što je gado gado ili gudeg, pempek, mnogobrojni satayi, ogromne količine nasi ili mie gorenga… Različite kulturološke ostavštine balijskih plesova, javanskog gamelana i wayang kulita, zanimljiva arhitektura Minangkabauâ… Imao sam sreću da me u Indoneziji uglavnom mimoišla kišna sezona, iako sam naposljetku Sumatru prošao u istoj onoj magli iz Malezije i Singapura (koja je zapravo „made in Indonesia“). Indonezija je lijepa zemlja, i da nije tih gnjavatora bila bi svakako jedna od destinacija na koje bih se vratio. Ma možda se i vratim na Bali ili u Yogyu, tu je čitava ta gužva još bila podnošljiva. No nažalost mi taj mentalitet i pristup strancima neće nikad posve leći. Kivnost će jenjati, ali smatram nužnim ukazivati na to budućim putnicima. Osim ako Edwin iz hostela u Kupangu ne uspije u svom naumu i konačno obavijesti ministarstvo turizma o tim dobacivanjima. Također, mislim da je Jakarta ponijela nimalo laskavu titulu najružnijeg glavnog grada neke zemlje na ovom putu, čak su i Teheran i Ankara ljepši. A ne, sad sam se sjetio da sam prošao kroz Sofiju. Ali ona barem ne smrdi. Sve u svemu, bilo je to većinom napornih 47 dana i doista sam odahnuo kada sam ušetao u malenog i dobroćudnog jugoistočnog susjeda Nusantare (i dalje mi nije jasno zašto nisu tako nazvali državu, nego uzeli onaj grčki neologizam). No kako je i loše iskustvo poučno, onda ću svejedno reći…
Terima kasih Indonesia!
Post je objavljen 14.02.2016. u 05:55 sati.