Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bromberg

Marketing

Potočko

Star sam čovjek i k tome - kažu - ne naročito bistar. Neka govore što hoće; ako je od bistroga obrnuto mutno, ja sam se u toj svojoj mutnini, hvala na pitanju, uglavnom sasvim dobro snalazio.

Ponekad je, doduše, falilo nešto sreće. Bogovi slučaja imali su druge miljenike. Uostalom nije im ni za zamjeriti: nisam im se nešto posebno nametao.

Star sam čovjek i jedino žalim što je bilo previše toga ružnog. I prema meni i s moje strane. Rekao bih da nisam naročito loš, ali činio sam i jako loše stvari.

Star sam čovjek i ne mogu se othrvati tom prokletom dojmu da me ama baš ništa ne bi koštalo da sam bio bolji.

Jednom sam, pijan, potegao nož. U to doba već sam živio u jednom od vagona na teretnom kolodvoru, kamo sam dospio jer sam previše gubio na kartama. Vremena mi nisu bila pretjerano sklona, ali Mica Polovnjača bogami jest. Od svih nas, iz svih vagona, k sebi je pripuštala jedino Mađara jer je bio glavni, i mene jer sam joj bio drag.

Dok se nije pojavio taj mladac, Potočko...

Star sam čovjek, i danas znam da sam u tom trenutku, odlučujućem trenutku mog života, imao sreću koju ničim nisam zaslužio, sreću koja nemjerljivo premašuje sve izgubljene partije pokera...

Moj nož naletio je na zid. Mladi Potočko je u poderanu podstavu svoje jakne nagurao nekoliko novih brojeva austrijskih i slovenskih novina. Govorilo se da je svake večeri išao na putnički kolodvor pa, kada bi stigao vlak iz Beča i putnici izašli a čistačice još nisu ušle, on bi se prošetao vagonima i brzo pokupio ostavljene časopise i novine.

Kažu da ih je i čitao...ne znam.
Nož se slomio.

Star sam čovjek i o tome što je dalje bilo s mojim životom nemam puno za reći, ili ne želim. Reći ću samo to da sam tada izgladio stvar s novim miljenikom Mice Polovnjače.
A nedugo kasnije, sudbina me ljubazno ubacila u zagrljaj Olge Drapačoze, i priča s Micom Polovnjačom poprimila je povijesnu distancu.

Mlađahni Potočko bio je naprasno nestao jednog proljeća. Najprije se govorilo kako je stradao neke noći u kojoj nije stigao pokupiti novine iz bečkog vlaka, ali su ga onda vidjeli kako na sasvim drugom kraju grada pomaže čistiti likovne radionice, prazniti podrume ili pak dizati drva za ogrjev na gornje etaže. A već istog ljeta, možda baš onog dana u kojem se Mica Polovnjača opila do smrti iako je gazda Mađar bio sasvim dobar prema njoj, mladom Potočku se prilikom istovara nekog kamiona posrećilo jedno korisno poznanstvo te je dobio pravi pravcati posao na baušteli.

Star sam čovjek, i u životu sam doznao mnogo manje od onog što mi je promaklo. Pa ipak sa sigurnošću znam da je, još nekoliko proljeća kasnije, posljednji čovjek kojeg je stvarno voljela Mica Polovnjača, izvještivši se u mnogim poslovima, postao - nitko ne zna točno kako - kućni majstor u jednoj maloj općini sjeverno od grada, sa zadaćom da se brine o većini komunalnih prostorija.
Uspio je ubrzo postati - iznajmivši jedan skroman stančić na rubu naselja - i pravi pravcati podstanar, onaj koji redovito plaća unaprijed trećeg u mjesecu. Meni recimo to više nikada nije pošlo za rukom, iako sam već zaista star čovjek.

No baš onog dana kad je po posljednji put stigao direktni večernji vlak iz Beča (zbog nerentabilnosti ga odlučiše ukinuti), a bio je to slučajno baš i dan u kojem sam posljednji put vidio Olgu Drapačozu (koja me već odavno nije više primala k sebi) kako kopa po smeću u potrazi za bocama, Potočko se bio jako naljutio na sebi nadređenog općinskog glavešinu, i bez mnogo kalkulacija (ali zato s mnogo psovki) demonstrativno na licu mjesta dao otkaz.

Star sam čovjek i više ne vidim najbolje, pa sam jednog dana među oglasima koje ljudi kelje na jedan od zidova popularne krčme na sjevernom rubu grada jedva jedvice pročitao ovu cedulju:

Kućni majstor
Ako trebate:
bilo kakav kućni popravak
cijepanje drva
pomoć pri nošenju tereta
ili tek nekoga za razgovor
nazovite na broj....
cijena 50 kuna po satu

Nisam, kažem, naročito bistar čovjek. Ali u svojoj mutnini sasvim sam jasno vidio da je taj oglas mogao ostaviti samo Potočko.

Star sam čovjek, i imam svoje izvore. A oni su govorili da je Potočku, sad već prosijedom iako nije nimalo star, ponovo išlo dobro. Toliko dobro da su neki ljudi - ne zna se jesu li to bili konkurentski lokalni fušeri, ili možda onaj općinski glavešina, ili pak neki od ljubomornih muževa kojima se iz asortimana Potočkove ponude nije nimalo svidio ovaj 'razgovor' - odlučili tome stati na kraj. Neki su govorili da je stvar riješena batinama, drugi da je naprosto pozvan izvjesni poreznik...

Star sam čovjek, i znam samo toliko da je Potočko tada počeo piti. Novca je ponestajalo. A onda je, baš one hladne prosinačke noći kad su s teretnog kolodvora u nepovrat odvezli sve naše stare vagone i ostavili svega nekoliko novijih, zaključanih, pripiti Potočko nehotice izazvao požar u svom podstanarskom stančiću. Nekako se izvukao van, a susjedima je na sreću uspjelo brzo ugasiti vatru. Šteta je međutim bila poprilična, a Potočko ujutro otjeran. Novca ionako više nije imao.

Star sam čovjek, osjećao sam da dolazi oštra zima, najoštrija od svih. I da bi me mogla odnijeti ako se ne snađem.

Nisam, kažem, miljenik bogova slučaja, ali dogodi se da kadšto i dobijem partiju karata. Moji protivnici često nemaju čime platiti, razumijem to, i sam najčešće igram na dug. No ovog puta čovjek je imao telefon u džepu, pa sam partiju naplatio pozivom, izvadivši ceduljicu s brojem kojeg sam prepisao u onoj krčmi...

Star sam čovjek, činio sam katkad loše stvari i nije mi ugodno ikoga tražiti pomoć, a kamoli Potočka...

Ipak, njemu nije bilo mrsko naći se sa mnom.

Ledeni sjeverni vjetar pilio nam je kosti dok smo nakon četvrt stoljeća promatrali jedan drugoga pred zgradom općine sjeverno od grada.
Upitao sam kamo ćemo. Izvadio je svežanj ključeva, manje više jedino što je spasio iz požara. Čuva ga još od vremena kad je bio općinski zaposlenik. Ključevi su bili od zgrada i prostorija za koje se brinuo.
Sve brave su u međuvremenu promijenjene, ustanovio je to još prošle noći.
Sve osim jedne. Ali tamo Potočko nije mogao prenoćiti. Sam ne.

Mrtvačnica.

Ledeni sjeverni vjetar kidao nam je meso. Krenuli smo. Sad smo bili dvojica, uostalom.

Preživjeli smo strašne zimske noći u mrtvačnici, Potočko i ja, razgovarajući katkad o ženama. Iskrali bismo se na vrijeme, svakog jutra.

Star sam čovjek, ali znam se, hvala na pitanju, još uvijek veseliti proljeću. Imam i novi špil karata. Za iduću zimu namjeravam se bolje osigurati. Jer do mene i dalje povremeno dopiru važne informacije, iako neki govore da je moje vrijeme prošlo.
I Potočku se, izgleda, počela opet malo osmjehivati sreća, ali neću ništa o tome, da ne ureknem.

Post je objavljen 13.02.2016. u 20:01 sati.