Nelson i Wellington udaljeni su možda stotinjak kilometara zračne linije, no unatoč tomu, vožnja između njih traje skoro 10 sati. Da, dobro ste pročitali. Toliko se nisam vozio ni u Albaniji. Doduše, nije da se čitavo vrijeme vozite, prvo vam treba kojih 2,5 sata do Pictona, onda u Pictonu čekate 3,5 sata trajekt (s tim da ukrcaj u trajekt počinje 45 minuta prije isplovljavanja), pa se još vozite preko 3,5 sata. Što se tiče udaljenosti i brzine njihova prelaženja, Novi me Zeland katkada podsjeća na Sumatru ili Flores. Ceste su ovdje daleko bolje, ali su svejedno uske i zavojite i ne dopuštaju brzu vožnju, a onda su tu još redovna zaustavljanja, pauze za presjedanje…kada to tako pogledate, onda vam je jasno zašto je ovdje avionski promet glavni izbor, čak i ako se radi o vrlo malim udaljenostima, recimo Nelson-Blenheim. Novi Zeland je površinom malo veći od bivše Jugoslavije, rastegnut je, ali svejedno zvuči zapanjujuće činjenica da vam od Wellingtona do Aucklanda autom treba kojih 9 sati. Ako uzmemo u obzir da na sjever, do Cape Reinge, iz Aucklanda treba još oko 4 sata, oko 4 sata za trajekt i onda kojih 11 sati od Pictona do Bluffa, ispada da vam za proći državu autom od jednog do drugog kraja treba čak 28 sati. Čini mi se da je čak i prije izgradnje suvremenih autocesta manje vremena trebalo od Jesenica do Gevgelije. Novozelanđani kako rekoh uglavnom na veće udaljenosti putuju avionom, a cestovno putovanje obično koriste za godišnji odmor – unajme kamper i voze se uzduž države, upoznajući tako njene skrivene zakutke. Sličnu stvar rade i turisti koji ovamo dođu na višetjedni odmor, no Novozelanđani takve baš ne vole – naime, često zalutaju u pogrešan smjer, pa izazovu kobne prometne nesreće, pogotovo s obzirom da voze popriličnu gromadu od vozila. Štoviše, svi koje sam pitao o privikavanju na vožnju u autu s volanom na desnoj strani, kao glavni problem su istaknuli ne obrnute komande (nikomu se nije dogodilo da umjesto mijenjanja brzine otvori prozor), nego upravo uključivanje u promet. Ljudi automatski skrenu udesno u bližu traku, i onda, ako je cesta dovoljno ravna, to skuže kada vide da im netko iz susjednog smjera dolazi ususret. Ali ako ti netko dojuri iza zavoja, onda si gotov.
I vožnja autobusom i plovidba protekle su bez osobitih neugodnosti, vrijeme je ovoga puta bilo sunčano, Cookov prolaz relativno miran, putnika manje nego kad sam plovio na jug (tj. na Južni otok, plovio sam, kako već rekoh, na sjeverozapad). Povratak u Wellington je kao povratak kući, grad je to s kojim sam se zbližio, no ovoga ću puta, za razliku od prvi put, imati bolji smještaj. No o tom potom. Prvo treba pokupiti prtljagu, koja, budući da sam ju predao među prvima (jer nam je bus, kako rekoh, došao u Picton malo prije 11 sati, a ukrcaj je počeo u 13.30) stiže među zadnjom iskrcanom. Izlazak iz zgrade terminala podsjeća me nepogrešivo da sam u Wellingtonu, odmah osjećam snažne refule vjetra. Pitam se, kada je Wellington prije nekoliko godina u jednoj anketi dobio titulu „Coolest little capital in the world“, nije li ovo coolest možda trebalo shvatiti doslovno. Doduše, ovaj ljetni vjetar nije toliko hladan, u Christchurchu je puhalo mnogo neugodnije, no rashlađuje zrak preko granice ugode. Prtim ruksak na leđa i klipšem kojih pola sata do centra, gdje me čeka moja domaćica.
Moja domaćica je Hrvatica koja živi u Wellingtonu. Živjela je ovdje i prije tri tjedna, samo niti je ona znala da sam ja tu, niti ja da je ona tu. Anita je inače prijateljica moje nekadašnje kolegice sa studija i posla, čak sam ju i ja upoznao u prolazu, u Budimpešti ujesen 1999., kada smo mi tamo bili na semestralnoj stipendiji, a Anita je ondje studirala. Inače je iz Osijeka, ali joj je mama Mađarica, tako da je imala dvojno državljanstvo koje joj je omogućilo da ode na studij anglistike u Budimpeštu. U Budimpešti je još za vrijeme studija upoznala svog sadašnjeg supruga, Novozelanđanina indijskih korijena, koji je u to vrijeme živio u Londonu. Anita se potom zbog ljubavi preselila u London, gdje je isprva radila za Amnesty International, upisala je i doktorat na LSE, sve je bilo riješeno da će svoju budućnost njih dvoje graditi u Londonu, kupili su i kuću…a onda je pred koju godinu njezin suprug, koji inče radi u financijskom sektoru, dobio poslovnu ponudu iz domovine. Iako je ona već ranije bila na Novom Zelandu (ovdje su se i vjenčali – upravo nedaleko Kaitije), ni njoj, a bogme ni njemu, nije se išlo na Novi Zeland. No ponuda je stvarno bila unosna, a i Anita je uspjela naći posao ovdje u jednoj državnoj agenciji, te su se tako odlučili preseliti, i sada su već dvije godine u Wellingtonu, stan u centru od, po mojoj procjeni, stotinjak kvadrata, s pogledom na luku i Mount Victoria, Aniti je posao na dvije minute od stana, sve je idealno, reklo bi se mladi yuppievski par – ali i Anita ima taj osjećaj kao da je u kavezu i već razmišlja za nekoliko godina otići nekamo bliže centru zbivanja. Kaže kako je u Londonu imala frendicu iz Bostona i kako joj se tada 7 sati leta koliko je ova imala do doma činilo jezivo dalekim, a kaže da bi sada sve dala da ima 7 sati leta do kuće. Još kaže da je dobro što zbog posla dosta putuje, pa ipak nije zakopana na kraju svijeta (bila je i u Saudijskoj Arabiji, pa je pričala o peripetijama koje je tamo morala prolaziti, budući da oni jednostavno ne znaju kako se ponašati kada se u hotelu pojavi žena koja sama nešto plaća – saudijske žene to ne rade; također je pričala kako je morala naći ad hoc pratitelja da ode na aerodrom, jer tamo žena ne smije biti u javnom prostoru bez nadzora muža ili rođaka; na poslovnom sastanku na kojem je sudjelovala preporučeno joj je da sjedi u kutu i ne govori previše…netko se usudio usporediti Iran i Saudijsku Arabiju?). Suprug joj je inače taman dan ranije otputovao poslovno u Ameriku, a rekla je da se baš veselio da me propita štogod o mom putovanju. Drugom prilikom, kad budem obilježavao jubilej Do kraja svijeta – čvršće na zemlji, verzija 2.0 :D No vjerojatno će doonda oboje pobjeći odavde. Nemaju djece, Anita kaže da ih planiraju, ali da ne bi željela imati „Kiwi-djecu“ – premda i sama kaže da je ovo jedna od najboljih i najsigurnijih zemalja za djecu. Kriminal je nizak, pogotovo u Wellingtonu, nema opasnih životinja, djeca se često igraju vani bosa, neprekidno su na propuhu (idealno za balkansku mamu). Imaju mačku, jednoipolgodišnju ženku bengalske pasmine, koja se zove Putin (! – kada sam pitao zašto, dobio sam odgovor „jer je teritorijalna“ :D ) i koja se navodno poprilično boji stranaca i zazire od njih, no meni se čak malo i umiljavala, kuži da sam ja mačkoljubac. Iako sam dobio preporuku da zatvorim vrata od sobe noću, da mi ne bi skakala po glavi, a također i da zatvorim ruksake, jer se voli svakamo zavlačiti.
Navečer smo izašli na večeru u restoran Wagamama, koji priprema azijsku fusion kuhinju, s najvećim težištem na japanskoj, usput prošavši obalnom promenadom gdje ima dosta restorana i kafića (taj mi je dio u prvom posjetu Wellingtonu promaknuo). U Wellingtonu se inače – a Anita kaže da je to svojevrstan odgovor na jednu opasku premijera Johna Keya koji je prije nekoliko godina izjavio da je Wellington „umirući grad“ – svako malo održavaju nekakvi festivali, kulturna događanja, na sve načine se pokušava oživjeti pomalo učmala atmosfera (predstojeći je vikend festival posvećen kineskoj novoj godini, pa je tu još nekakav festival uličnih izvođača…), ali to ne mijenja činjenicu da život u Wellingtonu (ali i u Aucklandu, nemojmo se zavaravati – u cijeloj državi, zapravo) staje negdje oko 6 popodne, da se ljudi povlače u svoje domove i svoju intimu, a da ostaje malo izbora za nekakva večernja događanja. Anita ponavlja i onaj moj dojam o kojem sam već pisao – Novozelanđani su majstori small talka, u kojem ćete s nekime imati suvisao razgovor od nekoliko replika, a u kojem nećete reći ništa. Jer postoji psihološka barijera oko toga koliko vam se netko smije otvoriti. Čak i ako vam je to kolega s posla, s kojim svakodnevno komunicirate u uredu. Znat ćete točno što misli o predviđanjima vremena za idući tjedan, znat ćete i da mu je vikend bio izvrstan (svaki, pače), a onda će vas zabezeknuti kada jedan dan kaže da je bio na sprovodu jer mu je supruga umrla od raka dojke s kojim se borila 15 godina. Jer su to stvari koje vam Novozelanđani ne govore, niti očekuju da ih vi njima govorite. Mislim da mi je Ante ispričao anegdotu kako je, e sad ne znam više da li on, ili netko njegov poznati, na jedno od tih kurtoaznih pitanja „Kako ste?“ odgovorio detaljnim opisom svoga psihičkog stanja, što je kod pitača izazvalo reakciju općeg užasa. Ali ja se slažem da s njima treba tako. Pitaš me kako sam, a zapravo te ne zanima? E sad ćeš čuti kako sam, pa ti više neće pasti n pamet zlorabiti pitanja na koja ne očekuješ odgovor. Anita, koja je živjela 10 godina u Londonu, već se privikla na to, kaže kako čak etiketa od tebe zahtjeva i da se odgovor emfatično izrekne dvaput („Not too bad, not too bad.“), te da je čak i ona sama prihvatila tu etiketu i još i inicira ista takva pitanja. To je rekao i Ante, a onda sam ga i vidio „u akciji“. E sad, ja razumijem da je ideja o mijenjanju komunikacijskih konvencija borba protiv vjetrenjača, ali ne mislim da to treba dodatno podržavati tako da sami potičemo small talk. Smatram da je najmanje što mogu napraviti u tom pogledu pokušati trolati i ukazati sugovorniku na apsurdnost postavljanja pitanja na koje se ne očekuje odgovor. Pa ću biti komunikacijski izopćenik, ali frankly, my dear... Nažalost, drugi je problem što su novozelandski gradovi male sredine, tu se svi međusobno poznaju (Anita je rekla da ju više-manje svaki dan netko od kolega s posla vidi negdje u gradu, pa joj onda idući dan to raportira – što mi se kosi s onime da Novozelanđani ne zabadaju nos u privatne stvari, ali valjda tvoje kretanje po gradu nije tvoja privatna stvar), te ako jednom dobiješ etiketu čudaka ili nekooperativnog komunikatora, onda si stigmatiziran i bit će ti samo još teže. Stoga se ljudi jednostavno priključe masi. Druga stvar, koja Aniti smeta, a meni se osobno sviđa, jest da su Novozelanđani društvo u kojem nije dopušteno isticanje toga da si bolji u nečemu (s izuzetkom sporta). Dakle, ako imaš više novca, sposobniji si, kreativniji si…pogni glavu, budi skroman, ne ističi se. Ta poniznost mi se sviđa, nekako je u skladu s mojim socijalističkim uvjerenjima. Naravno, nije u skladu s mojom grandioznom slikom o sebi, ali ja ionako ne mislim živjeti na Novom Zelandu, pa me to ne kvači. :D Osim toga, samo zato što osobno imam neku manu, ne znači da ne mogu prepoznati ono što smatram vrlinom. :)
Navečer smo još malo sjedili u dnevnom boravku i bistrili razne socioekonomske fenomene, uz bocu nelsonskog vina (koju je pilo 50% nas, a Anita nije među njima), kada je nazvao Anitin suprug da joj priopći da mu je umrla teta – žena koja je cijelu obitelj držala na okupu, koja je među prvima iz obitelji emigrirala na Novi Zeland (oni su inače iz Gudžarata, znači kao i Gandhi i Džinnah), svojevrsna big mamma… Naravno, to komplicira stvari, on će morati prekinuti poslovni put i letjeti nazad, sprovod je idući tjedan u Aucklandu (točnije, u Pukekoheu, odakle su njegovi)… Anita kaže da joj to teško pada, jer su hinduski pogrebi dugotrajni (kod njih je sve dugotrajno), traju i po tjedan dana, a ona se uvijek osjeća zbunjeno, jer bi željela pomoći, ali ne poznaje praksu, pa se boji da nešto pogrešno ne napravi… Inače sam ju pitao je li bilo kakvih drugih kulturoloških razlika, rekla je da nije – uostalom, oni su hodali 10 godina prije nego su se vjenčali, a njezin suprug je kulturološki posve Zapadnjak, nije čak ni hinduist, njihova ceremonija vjenčanja mislim da nije imala vjerska obilježja, tako da jedino u ovakvim situacijama, kada se uključi šira obitelj, može doći do zbunjoza. Inače, kaže da je on prvi iz obitelji koji se oženio nekim izvan njihove etničke zajednice, te su isprva bili skeptični, ali su ju prihvatili kao svoju, a taj je presedan otvorio put i još nekima iz njegove obitelji. Uostalom, ime Anita postoji i u Indiji, tako da bi, da je uzela njegovo prezime (a nije zato što ima tri putovnice – hrvatsku, mađarsku, britansku, a razmišlja da aplicira i za novozelandsku – te još dosta publikacija koje je sve objavila pod svojim djevojačkim prezimenom, pa bi to bilo puno posla da zamjeni dokumente i još nekako poveže sve te publikacije sa svojim novim imenom) imala potpuno indijsko ime i prezime. A prilično je svijetle puti i kose. Drugi problem oko sprovoda joj je što upravo dovršava doktorat i željela bi ga predati ovih dana, tako da joj taj put u Auckland dolazi u najgore vrijeme. Već se bila ispričala što mi neće moći baš biti na usluzi dok sam ovdje (što meni ni ne treba, snalazim se sasvim dobro i sâm, evo već 10,5 mjeseci), jer će morati raditi na doktoratu. A ja ću kasnije utvrditi da mi bus u nedjelju ide već u 7.45 ujutro, pa ću stoga samo sutra biti ovdje cijeli dan.
S tom neveselom viješću završavamo večer i odlazimo na počinak, ja sam oprao dvije ture rublja, tako da u Hrvatsku dolazim gotovo s čistim rubljem (možda iznosim još koje 3 majice), pogledao sam da nemam Putina u sobi, a potom se još posvetio internetu, dok je u susjednoj sobi robotski čistač (izgleda kao R2D2 kojeg je netko nagazio nogom i spljoštio kao limenku) 20 minuta šetao tepihom i uklanjao mrvice. Ah ta velingtonska buržoazija… :D
Nakon što sam 2,5 mjeseca tumarao jugoistočnom Azijom, konačno je došao predah u vidu Singapura, grada-države koji je svjetlosnim godinama daleko od ostatka regije. Imao sam sreću da sam najskuplju stavku – smještaj – imao osiguranu zahvaljujući Vedranu. Za hranu su se pobrinuli brojni food courtovi, tako da sam u jednom od najskupljih gradova svijeta prošao prilično jeftino. Arhitektonski, Singapur se (barem što se starog dijela tiče) ne razlikuje puno od Georgetowna i Malake, no efikasan gradski prijevoz (SMRT), čiste ulice i nedostatak sveprisutnog kablovinja koje resi ulice više-manje svih gradova od Pakistana do Tajlanda (i onda opet u Indoneziji) na 4 su me dana izvukli iz Azije – iako je demografskom slikom Singapur presjek gotovo čitave Azije (Indijci, Kinezi, Malajci...da ne govorim o Filipincima, Indonežanima, Bangladešanima i svim ostalim narodima koji dolaze u Singapuru raditi 3D poslove – dirty, dangerous, difficult; tj. poslove koje obično rade siromašni imigranti jer svi koji mogu od njih bježe). Doživio sam bizarno poluuhićenje kada sam pokušao doći do nasipa prema Johor Bahruu, strepio prilikom ulaska u državu da mi netko nije nešto neopazice tutnuo u prtljagu, negodovao nad izmaglicom koja je sve dane osim prvoga zavila grad u sivo, te zaključio kako je Singapur lijep i pomalo sterilan, te kako je ipak riječ o diktaturi. Prosvijećenoj i prihvaćenoj od svojih stanovnika, ali ipak diktaturi u kojoj su slobode ograničene. Ne kažem da je to nužno loše – sloboda bez odgovornosti je tragična, a ljudi nažalost većinom nisu odgovorni – no ipak mislim da ne treba to gubiti iz vida kada krenemo trabunjati o tome kako bi Hrvatska mogla biti kao Singapur, samo da nije ovih ili onih (a „ove“ i „one“ čak i Thompson proziva kao najgore neprijatelje). Bi, samo da nije Hrvata. Mi nismo dio rješenja, nažalost. Kada jednoga dana područje današnje Hrvatske nasele Kinezi i zavlada konfucijanizam, onda će Hrvatska (pardon, Kelodia) biti Singapur. Dotada, da ostanem u diskursu rodnog grada svoje velingtonske domaćice – de, molim vas.
Thank you Singapore!/Xiexie Xinjiapo!/Terima kasih Singapura!/Nandri Cinkappur!
Post je objavljen 13.02.2016. u 09:18 sati.