Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mojakurukshetra

Marketing

Borba

Dugo nisam mogla napisati ni riječi, što zbog manjka vremena, što zbog nedostatka inspiracije i potrebe da se izrazim. Veselo sam uletila u turbinu prekretnica ove godine i ona neumorno radi dok se ja čas prepuštam, čas borim s trenutnim situacijama.

Jučerašnji razgovor s jednom dragom poznanicom (ne mogu reći prijateljicom jer si nismo tako bliske i par puta smo se svega vidjele, no znamo se čuti i dugo pričati) otvorio mi je zakopana bolna promišljanja koja sam vrlo uspješno uspjela zatrti zadnjih par mjeseci. Prvi puta u životu dovela sam se u stanje gdje se lomi moja buntovnička priroda- ne zna bi li eksplodirala u ime borbe ili mira koji želi postići. Moj unutarnji vuk rastrojava se na onoga koji brani teritorij, koji bi trgao i režao i onoga koji bi se odrekao zavijanja i čopornog mentaliteta i okrenuo se samoći i svom pustinjaštvu.

Našla sam se u priči koja mi je nepoznata. Našla sam se sa svim svojim oružjima i alatima u okolini u kojoj ih prekrivam i u kojoj se pokušavam prilagoditi. Ja se po prirodi nisam nikada htjela prilagoditi jer otkako pamtim sebe, imam jak osjećaj individualnosti. Zapravo, ja se nikada nisam ni mogla prilagoditi.

Što se dovraga događa da ja svoje glavne postavke držim zaključane u kutiji pod zemljom? Zbog čega ne želim arlaukati, zalagati se- za sebe, pravdu, istinu, ono dobro; prepucavati se, pokazati da to nije baš tako? Otkud taj "ne talasaj" mood, otkud te mirne nezainteresiranosti i sjetna nezadovoljstva koja me obavijaju? Otkud taj prijezir prema situacijama koje mi dolaze uz elegantno uzmicanje, umjesto objavu rata i agresije?

Ove godine nekoliko me ljudi nazvalo jako mirnom i samozatajnom. Neki su mi rekli da bih trebala više govoriti i otvoriti se. Svi moji dosadašnji prijatelji, rodbina...ja...znamo da ja nisam mirna ni samozatajna i da mi je jedna od poznatijih osobina da previše mozgam i filozofiram, a ne da nedovoljno govorim. Je li moguće da je filozof u meni pokupio prnje i umirovio se prije vremena? Je li moguće da sam se sama pogubila u svom vlastitom sustavu i da doslovno nastojim spoznati sebe jer sam u najvećoj krizi svih svojih godina i doista ne znam tko sam, a očajnički to želim saznati?

Ili je to kriza odrastanja i starenja koje podsvjesno želim odmaknuti od sebe jer znam da nemam uvjete da se ispoljim kao odrasla osoba? Nemam svoje vidljivo mjesto pod Suncem, nemam svoju neovisnost, nemam sigurnost, a trenutno ni neku uokvirenu budućnost. Protiv svoje volje sam nastavila obrazovanje, u ime očaja i tuđih očekivanja. Protiv svoje volje si sama radim dodatne stresove. Živim u neznanju kako da napravim neke nove korake.

S druge strane, vidim da napredujem na nekim nivoima koje smatram bitnima. No opet...ja želim balansirati...

Isto tako, suočavam se s nekim najdubljim emocionalnim stanjima koja su očigledno bila suptilno potisnuta od mene same. Ono za što sam znala govoriti da me ne muči, da imam sreće jer me ne muči, da imam sreće jer me okolina nije nikada pristiskala (misleći na svoju neposrednu okolinu), izgleda da je bilo veliko samozavaravanje. Izgleda da me okolina tako suptilno i ustrajno pritiskala da sam nakon svih tih godina koje sam provela misleći kako sam na čisto s nekim stvarima dovedena pred zrcalo laži. Pokušavam odgurnuti svoje dijelove od sebe zbog drugih. Zbog DRUGIH. A ti drugi nisu samo neki novi stranci nego meni najbliže osobe. Zar ja na pragu tridesete napokon progleadvam da oni koji mi žele najviše dobro zapravo žele promijeniti ono što je svojstveni dio mene? Zar se to uistinu događa? I što je sa mnom da im pomažem u tome? Da odgurujem svoje vlastite epitete?

Možda je samo došlo vrijeme da to napokon razrješim. Da se taj unutarnji vuk probudi iz svog staračkog drijemeža i najavi borbu. Drugima. Sebi. Možda je vrijeme da se prolije krv i to baš sada kada sam u najvećoj mirovnoj akciji svog života. Možda je vrijeme za eksploziju nastalih kontradikcija i unutarnju revoluciju u svrhu obnove sebe.
Ili je obnova sebe ova nastala bonaca kojoj se čudom čudim iznova i opet i opet i opet...



U svakom slučaju, nekakav uragan se približava. Ne znam mu ni smjer ni jačinu, no osjećam da se približava. Pripremam se.






Post je objavljen 12.02.2016. u 12:29 sati.