Izgleda da svih šestero iz sobe lovimo bus ujutro za dalje, iako većina ostalih ide na jug, prema Queenstownu i Wanaki. Spuštam se do glavne ceste, gdje vidim da ubrzo stiže bus za Nelson. Ja ću njime do Greymoutha, Nelson me čeka tek sutra. Za volanom je ona ista vozačica od jučer, a i među putnicima vidim neka lica od prethodnog dana. Izgleda da nisam jedini koji se odlučio na noćenje bez razgleda ledenjaka. Osim ako ostali nisu promptno po prijavi u smještaj odjurili na turu po ledenjaku. Upozoravam vozačicu da idem na vlak u Greymouthu i da se nadam da neće biti kašnjenja, a ona kaže da kojih 40-ak ljudi iz busa ide na vlak, tako da nema bojazni. Do Greymoutha imamo kojih 5 sati vožnje uz dva stajanja, kroz krajolike koji su ovoga puta malo pitomiji nego dan ranije, pogotovo kada prođemo Ross, gdje se nalazi manji rudnik zlata, pa dovdje sa sjevera dolazi i industrijski željeznički kolosijek. Najveći grad između Fox Glaciera i Greymoutha je Hokitika, gdje imamo pauzu od kojih 45 minuta. Hokitika ima bankomat, tako da ću ovdje podići novce za preostalih tjedan dana, nadam se da će mi 800 dolara biti dovoljno, dva spavanja imam riješena, prijevoz isto (možda ću morati jednu dionicu platiti, vidjet ću)… Nakon bankomata odlazim u Kiwi House, ispred kojega nam se parkirao autobus. Riječ je o svojevrsnom mini zoološkom vrtu za koji će mi tih pola sata biti sasvim dovoljno. Ono što me zanima su upravo kiviji, budući da ih nikako nisam uspio dosad vidjeti, a ipak je riječ o simbolu Novog Zelanda. Usput ću vidjeti i još dva premosnika (ovi su u svojim dvadesetima, tako da su srednje veliki i lako vidljivi u terariju), novozelandsku divovsku jegulju (za razliku od naših europskih jegulja, koje se mrijeste u Sargaškom moru, ove se mrijeste negdje oko Tonge), aksolotle (koji ne spadaju u lokalnu faunu, oni su Meksikanci), te još ponešto lokalnih riba i žaba. Ali glavne zvijezde su dva kivija, mužjak i ženka, smješteni u najtamnijoj prostoriji kompleksa, koja simulira njihovo prirodno okruženje. Zbog toga je zabranjeno i fotografiranje, tako da ćete mi morati vjerovati na riječ da sam ih vidio. Ženka je inače dosta agresivna i teritorijalna, pa su ih morali razdvojiti u dva ograđena prostora. Nisam im zapamtio imena, znam da ženka ima ime koje na maorskome znači „zemlja koja se trese“, jer se izlegla desetak dana nakon prvog potresa u Christchurchu, u rujnu 2010. Inače, oboje bi ih ove godine trebali pustiti na slobodu, a kako je riječ o sjevernootočnom smeđem kiviju, bit će pušteni negdje na području Sjevernog otoka. Nastamba im je dakle mračna i treba mi neko vrijeme da u tami ugledam dobro poznati obris ptice veličine kokoši koja dugačkim kljunom prebire po tlu. Izgleda tako krhko, iako imam poriv podragati ga. Ali ne smijem, em zato što se inače ne smiju dirati izložene životinje, a osim toga kivi je jako plaho biće. Kreće se polagano, povremeno kljunom kucnuvši o zid ograđenog prostora. Po kretnjama i tom kljunu liči mi na osobu s detektorom metala koja šeće livadom.
Kivi je simbol Novog Zelanda, toliko da se Novozelanđane naziva Kivijima – nadimak koji potječe iz doba Anzaca, a dali su im ga naravno Australci. Novozelanđani su ga međutim objeručke prihvatili, tako da je kivi istisnuo čak i granu srebrne paprati kao najprepoznatljivija ikona Novog Zelanda. Plod biljke aktinidije, koja potječe iz Kine, a koji je postao jako popularan na Novom Zelandu, umjesto nekadašnjeg imena chinese gooseberry (kineski ogrozd) dobio je ime kiwifruit. Čak i fizički malo liči na kivija. Ova ptica neletačica najmanji je član porodice ratita, u koju još spadaju nojevi, emui, kazuari i ree. Zanimljivo je da je kivi srodniji s izumrlom slonovskom pticom s Madagaskara nego s moom, s kojom je dijelio životni prostor. Dapače, čini se da su predci kivija stigli na Novi Zeland još dok su mogli letjeti, a moe su već bile izgubile tu sposobnost. Budući da je Novi Zeland u izolaciji bio gotovo bez kopnenih sisavaca (izuzev nekoliko vrsta šišmiša – iz razloga što se Novi Zeland odvojio od drugih kopnenih masa prije no što su se sisavci značajnije proširili), ekološke niše koje su drugdje popunili sisavci na Novom su Zelandu zauzele ptice. Kivi tako ima neke osobine koje su neuobičajene čak i za ostale ratite – perje mu je sličnije krznu, nozdrve mu se nalaze pri vrhu kljuna (stoga često ispušta frktavi zvuk dok kljunom prebire po tlu), ima brkove poput sisavaca, a kosti mu nisu šuplje. Usto, kako je riječ o noćnoj životinji, kivijev vid je jako slab, gotovo je slijep (ali određenu količinu svjetlosti ipak percipira, ako nije dopušteno fotografiranje s bljeskalicom). Noćna aktivnost posljedicom je izloženosti kivija predatorima – kada ih se pusti u područje gdje predatora nema, kiviji mogu biti aktivni i danju. Kivi ima neobično dobar njuh za pticu, te se pri lociranju hrane oslanja prvenstveno na njega. Svejed je, jede male beskralješnjake i crve, voće i sjemenje, katkada i vodozemce i ribe. Parovi kivija obično ostaju zajedno cijeli život. Ženka ima oba funkcionalna jajnika (rijetkost kod ptica, obično je jedan zakržljao), ali nese samo jedno jaje, koje može iznositi i do četvrtine ženkine težine. Tijekom 30 dana koliko jajetu treba da se razvije, ženka jede triput više nego inače, a onda dva-tri zadnja dana posti, budući da više unutar tijela nema dovoljno mjesta da bi joj se želudac mogao rastegnuti. Dakle doslovce samo što se ne razleti. Kad snese jaje obično na njemu sjedi mužjak (to je to, ja sam se namučila, sad malo ti preuzmi), a inkubacija traje 2-3 mjeseca. Evolucijski gledano, razmnožavanje kivija je jako neoportuno, jer mislim da se pare svakih nekoliko godina, nesu jedno jaje, čiji je razvoj iscrpljujuć za ženku, te potom još 2-3 mjeseca moraju ležati na tom jajetu. A samo oko 50% jaja se izlegne. I onda još mladunci stradaju od nekih predatora. Iz toga je razloga jasno zašto su ove simpatične životinje ugrožene. Kivija ima ukupno 5 vrsta, s još nekoliko podvrsta: veliki pjegavi kivi, mali pjegavi kivi, okaritski kivi, južni smeđi kivi i sjevernootočni smeđi kivi. Najveću opasnost za kivije predstavljaju zerdavi, mačke, tvorovi i psi, ali i svinje. Također ih ugrožava i ljudsko uništavanje njihovih staništa. Katkada znadu stradati i pod kotačima automobila ili u zamkama za oposume. No kako je kivi nacionalni simbol, nema bojazni da će se dopustiti da izumre. Ironično je da je kivi simbol – Novozelandskog ratnog zrakoplovstva. To je otprilike kao da vam je dupin simbol pješadije.
Nakon Hokitike imamo još oko sat vremena vožnje do Greymoutha. Nevelik je to gradić na, kao što mu i ime kaže, ušću rijeke Grey u Tasmanovo more, nekad je bio poznat po rudnicima zlata (u gradu se nalazi rekonstruirana cijela četvrt kopača zlata, nazvana Shanty Town, izraz koji se inače danas u engleskom koristi za slam), a danas je važan kao završna točka TranzAlpinea. Kolodvor se nalazi u središtu grada i prilično je nevelik za broj putnika koji idu na vlak. Čak ni vlak ne stane na peron čitavom duljinom, budući da ima 8 putničkih vagona, prtljažni vagon, dvoja buffet-kola i dva ili tri otvorena vagona iz kojih možete fotografirati bez uobičajene staklene prepreke između vas i krajolika. Ja sam smješten u zadnjem vagonu, vlak u smjeru Christchurcha nije popunjen toliko kao u suprotnom smjeru (tada je bio posve pun i zbog toga sam i izvisio), ali unatoč tomu kasnimo u polasku 15-ak minuta, vlak se još nije bio ni pojavio u kolodvoru u trenutku kada mu je bilo vrijeme polaska, vjerojatno je bio na čišćenju od jutarnje smjene iz Christchurcha. Uz svako sjedalo imamo i slušalice na kojima možemo pratiti rutu i slušati zanimljivosti o krajevima kroz koje prolazimo. Ali ako želim dobre fotografije morat ću to zanemariti i uputiti se u otvoreni vagon kako bih mogao fotografirati prelijep krajolik u koji se upravo zapućujemo.
Vožnja TranzAlpine Expressom predstavlja jedno od onih klasičnih željezničkih putovanja koja su na popisu svakog railfana, zajedno s Transsibirskom željeznicom, prugom preko Kanade, čuvenim južnoafričkim Plavim vlakom, australskim The Ghanom ili Indian Pacificom… Kad sam već zbog cijene i lošeg rasporeda dana propustio The Ghan, TranzAlpine je bio obavezan. Iako sam zamalo i njega propustio. 223 km duga dionica povezuje Greymouth i Christchurch kroz tunel Otira, preko Arthur's Passa i potom iznad doline rijeke Waimakariri sve do spuštanja u plodne ravnice Canterburyja. Vlak u ovom, turističkom obliku postoji od 1987., nastavljajući tradiciju nekadašnjih putničkih vlakova na ovoj dionici (koji su ukinuti, kao i većina novozelandskog redovnog željezničkog putničkog prometa). Osim njega ovom dionicom prometuju samo teretni vlakovi, uglavnom s ugljenom i proizvodima mliječne industrije u Hokitiki. Vlak godišnje preveze preko 200 000 ljudi, što znači da je gotovo redovno potpuno popunjen. Trasa isprva prolazi dolinom rijeke Grey, pored jezera Brunner, uspinjući se potom dolinama rijeka Taramakau i Otira, sve do mjestašca Otira, smještenog u uskoj dolini koja u zimskim mjesecima ima svega nekih 6 sati dnevne svjetlosti, te je zato poznata po velikoj hladnoći. Odavde započinje 8,5 km dugi tunel Otira, kojim se svladava glavni lanac Južnih Alpa, najveća prepreka s kojom su se suočili graditelji ove pruge. Pruga se inače počela graditi još potkraj 19. st., prvenstveno radi prijevoza ugljena iz rudnikâ na zapadnoj obali i drva iz šuma u unutrašnjosti. No potpuno je dovršena tek 1923., nakon 16-godišnje izgradnje rečenog tunela. Tunel je specifičan po tome da mu je istočni portal smješten čak 250 metara više nego zapadni, što znači da je pod priličnim nagibom. Kada je sagrađen, bio je sedmi najdulji tunel na svijetu i najdulji u Britanskom Carstvu. S obzirom na slab sustav ventilacije, prilikom prolaska kroz tunel svi putnici moraju napustiti otvorene razgledne vagone (uostalom, što bi gledali?). Na istočnoj strani tunela je mjesto Arthur's Pass, nazvano po istoimenom 920 metara visokom prijevoju iznad mjesta, koji je pak dobio ime po Arthuru Dobsonu, prvom Europljaninu koji ga je prešao, 1864. Kad se kasnije tražila najpovoljnija trasa za prijelaz gorja prilikom gradnje ceste između Canterburyja i zapadne obale, Arthur's se Pass pokazao najprikladnijim s obzirom na okolnu konfiguraciju terena. U Arthur's Passu imamo zadržavanje kojih desetak minuta, potom krećemo niz dolinu rijeke Waimakariri kojom ćemo se, uz jedan manji prekid, voziti skroz do silaska u ravnice Canterburyja. Dok je krajolik sa zapadne strane Južnih Alpa sličan onomu po europskim Alpama, široke ledenjačke doline, puno drveća (zimzelenog – inače, 99,99% novozelandske autohtone vegetacije je zimzeleno), s istočne strane je sličniji visokogorskoj stepi, malo drveća, široki pašnjaci ispresijecani strmim riječnim dolinama. Rijeka Waimakariri u srednjem dijelu svoga toka oblikuje duboku dolinu, ali širokog korita, ispresijecanu brojnim nanosima, tako da čitava rijeka izgleda kao snop kanalića među brojnim šljunčanim otocima. Takav oblik rijeka nalazimo u područjima gdje rijeke valjaju dosta morenskog materijala (morena je ledenjački nanos), a to je uglavnom ovdje, u zapadnoj Kanadi i Aljasci te na Himalaji (iako taj tip toka pokazuju recimo i Tagliamento i Piave u Italiji). Pruga prolazi iznad rijeke, kroz tunele i preko vijadukata koji nadvisuju pokrajnje rječice (najimpresivniji je vijadukt Stair Case), pomalo podsjećajući – iako mnogo manje dramatično – na dionicu barske pruge iznad kanjona Morače. Još se jedna stvar mijenja nakon ulaska u srednji tok Waimakaririja – vrijeme. Dok nas je sa zapadne strane pratilo sunce, ovdje smo opet u oblacima. Spuštanje u Canterburyjsku ravnicu tako me podsjeća na situaciju otprije 2 tjedna, ponovno ću Christchurch doživjeti po tmurnom vremenu. I nebo plače nad tim gradom… Krajolik se nakon onih silnih gora pretvara u ravnicu panonskog tipa, iako je to pomalo iluzorno (mogli su i to staviti u onaj muzej u Wanaki) – čitava Canterburyjska ravnica blago visi prema moru (dakle je zapravo Canterburyjska kosina). Riječ je inače o glacijalnim sedimentima koji su se formirali tijekom razdoblja od prije 3 milijuna do prije 10 000 godina, a potom su ih zagladile i raspršile rijeke. Kad bi se svi ti sedimenti vratili nazad na Južne Alpe, visina bi im iznosila nekih 70 km. Tako barem reče onaj vozač koji nas je vozio između Christchurcha i Oamarua, a sad, koliko su oni vjerodostojni, ne znam. No površina Canterburyjske ravnice iznosi preko 3000 km2, ne znam kolika je dubina sedimenata…
Po voznom smo redu trebali u Christchurchu biti oko 6, no kasnit ćemo pola sata zbog kašnjenja u polasku i još nekoliko tehničkih stajanja. Poslao sam Ivanu poruku je li navečer za oproštajnu pivu, ali on se ne javlja. Tek će mi drugo jutro javiti da je ostao bez novaca na mobitelu + je počeo raditi noćnu smjenu u pilani, tako da od toga ništa. A zapravo mi je to i dobro došlo, budući da sam još iskoristio večer za dovršiti zapis, te onda imao taman vremena za otići na večeru… Aha, kontinuitet. Dakle, kako je krajstčerčki kolodvor oko 2 km udaljen od moga hostela (opet onog istog), uzimam shuttle za 8 dolara. Hostel izgled isto, čak je i na recepciji jedna od dviju cura ista, a ovoga puta dobivam sobu 304 (prošli put je bila 303). U kojoj je nekakva bulumenta Njemica, ima ih 4, ali ispostavit će se da samo jedna zapravo spava u toj sobi. Netko mi je popalio i hostelski ručnik koji u ovom hostelu svakog novog gosta čeka na krevetu (doduše, možda ga nisu ni metnuli, tko zna – u hostelu u Fox Glacieru naletio sam na zgužvanu posteljinu na krevetu, za koju mi nije bilo jasno je li nova, pa nonšalantno istovarena, ili pak stara koju nisu odnijeli. Poslužila je, nisam gadljiv.), nema veze, ionako sam ovdje samo da prespavam i iskoristim internet. I sada ono što sam već napisao ranije – dnevni zapis, večera, po povratku u sobu svi već spavaju (a mene su ranije pitale te Njemice hoće li mi smetati ako budu navečer gledale film preko Netflixa), pa u mraku moram uploadati slike, kojih im preko 200…napokon se oko 2 ujutro ušuškavam. Budim se u 6…
Kambodža je zemlja od koje sam očekivao da će biti depresivna, prvenstveno zbog dvadesetostoljetne povijesti i aktualnog siromaštva. Na kraju mi nije to dalo najdepresivniju notu u mojim sjećanjima na Kambodžu, već ona sablasna glazba koju koriste za sprovode. Generalno gledano, boravak u Kambodži je protekao sigurno, iako sam imao okršaj s onim prerevnim budistom u Phnom Penhu, te iako su mi pokušali oteti fotoaparat (za što bi neki, da je kojim slučajem uspjelo, vjerojatno opet rekli da nije tragedija – ionako ima loš zum). Hosteli u kojima sam bio smješten uglavnom su bili vrlo pristojni (naročito oni u Phnom Penhu, Sihanoukvilleu i Kampotu – potonji je imao čak i bazen), u dva sam navrata bio posve sâm u po tri noći u šesterokrevetnom dormitoriju u Phnom Penhu, koji je na mene ostavio dojam niskoprofilnog grada, dovoljnog za par dana boravka. Sihanoukville me pomalo razočarao, Kampot mi se svidio, ni Battambang nije bio loš, dok je boravak u Siem Reapu bio highlight prvenstveno zahvaljujući Angkoru. Imao sam zdvajanja oko tajlandske vize (na kraju je AirAsia nešto smuljala i nisu mi htjeli vratiti onih 15 eura za kartu), po posljednji put na putovanju sreo Clare i po prvi put Ting. Probao prave rakovice sa zelenim paprom u Kepu, tarantule u Phnom Penhu, te raznoliku drugu gamad u Siem Reapu. Namjerno ne spominjem mjesta koja podsjećaju na vladavinu Crvenih Kmera, to je moj danak pozitivnoj slici Kambodže koju želim zadržati u svom sjećanju. Tijekom tih 19 dana prošao sam i vododijelnicu svoga puta i ušao u drugu polovicu. A prešavši pogranični most s Tajlandom ostavio za sobom i desnu vožnju sve do kraja puta… Kuriozitet je da je Kambodža prva država koju sam posjetio u kojoj sam kao redovnu valutu koristio američke dolare. :D
Orkun Kampučea!
Post je objavljen 10.02.2016. u 04:35 sati.